Nacionalni euri ruše zajednički euro


Kada kažemo “euro”, onda nemamo u glavi sliku jedinstvene valute iza koje stoji neka super država – koje i nema, već znamo da je ispravnije govoriti o nacionalnim eurima. Tako npr. govorimo o francuskom euru, grčkom, njemačkom, španjolskom… Zašto? Zato što su gospodarstva tih zemlja različita po strukturi, konkurentnosti, kretanju inflacije, dugova i produktivnosti. Kada to znamo onda nam je jasno da je njemački euro nešto sasvim drugo u odnosu na onaj grčki ili talijanski.

Uzmimo primjer Francuske čije se gospodarstvo nalazi između čekića i nakovnja. Ono se mora nekako nositi s precijenjenom valutom (francuski euro). Naime, “World price index” mjeri kupovnu moć u različitim zemljama koristeći cijenu globalne košarice roba. Po ovom mjerilu Francuska ima jednu od najprecjenjenijih (i stoga nekonkurentnih) valuta razvijenog svijeta. Nasuprot tome, Njemačka ima podcijenjenu valutu (njemački euro) u odnosu na istu košaricu roba u Njemačkoj. Posljedica je to manjeg rasta troškova, niže inflacije, manjeg javnog duga i veće produktivnosti u Njemačkoj.

Tako su njemačke tvrtke u mnogo povoljnijem položaju u odnosu na svoje francuske konkurente. Budući da Francuska nema odavno svoju valutu i tečajnu politiku, ona ne može drugačije poticati konkurentnost svojih proizvoda osim smanjivanja plaća, javnih rashoda ili izvozom radne snage.

Tako je francusko, kao i velika većina drugih gospodarstava u Eurozoni “ukopana” u euro iz čega se ne mogu pomaknuti. Francuzi kao i drugi narodi unutar Eurozone vole slobodu koju daje zajednička valuta, ne shvaćajući njezin potencijal za ekonomsku štetu. A tek Italija – o njoj sljedeći put.

Podijeli članak:

Facebook
Twitter
Reddit
WhatsApp