Odlasci u trgovinu više nisu kao prije. Sada su trgovine postale bojno polje. Tamo su ljudi s maskama preko cijelog lica, ljudi s maskama ispod nosa i ljudi bez maske, svi protiv svih. Da nije žalosno, bilo bi smiješno. Nedavno sam svjedočila sukobu jedne prodavačice s kupcem u jednom trgovačkom centru. Razlog svađe bila je, naravno – maska.
Prodavačica koja sama nosi masku ispod nosa ili je uopće ne nosi brutalno i vrlo agresivno napada jednog kupca pri samom njegovu ulasku u dućan jer nije odmah navukao masku. Dere se na njega: “Stavite masku! Dobivamo prijave!” Kupac ostaje miran, stavlja masku, a ja zaboravljam po što sam uopće došla u dućan. Nije mi više do kupovine. Sve ovo postaje i više nego naporno. No, može se živjeti i bez trgovačkih centara. Živjeli smo bez njih i prije. Uostalom tu je i online shopping. Alternativa uvijek postoji.
Otkad su ljudi postali isključivo potrošači, klijenti, korisnici usluga, kupci kojima se hrane korporacije i kao takvi još k tome i registrirani građani koji prisilno moraju financirati državu kao korporaciju, odnosno pogonsko gorivo za održavanje država na životu, prestali su biti samo ljudi, prestali su primjećivati jedni druge i pokazivati iskrena lica jedni drugima.
Gledajući hipnotizirano samo sebe i isključivo pred sebe, ponašaju se kao grabežljivi suvremeni lovci u svakodnevnom lovu na neku robu kao plijen, a nisu ni svjesni da su sami roba od koje ovaj dehumanizirani sustav živi. Ni lica im više nemaju ljudskosti. Djeluju poput hladnokrvnih androida. Emocije se sve više kriju. Pa, kad je već tako – tu su sada, osim onih uvriježenih masaka koje ljudi kao preventivnu zaštitu jedni od drugih inače navlače na svoja lica, i zaštitne maske koje su obligatorni pandemijski rekvizit (za kojega smo, usput budi rečeno, sada i službeno saznali da je štetan, jer narušava naš prirodni imunitet). Upitajmo se ponekad – vole li nas ljudi zbog nas ili zbog maski koje stavljamo na naša lica? I, voli li nas sustav zbog nas ili zbog zaštitnih masaka kojima mu iskazujemo poslušnost?
Svijete, zašto si morao tako žuriti u provaliju? Čovjek se čovjeka boji. Čovjek je čovjeku vuk. Lice se krije od lica maskom. Zašto? Zašto smo dozvolili da nas ovaj sustav cijepi protiv ljudskosti bez koje nam nema opstanka. Svatko kosi travu u svom vrtu sa svojom kosilicom želeći prkositi ostatku svijeta i reći svima kako je baš njegova trava najzelenija od svih. Svatko gura svoja kolica s namirnicima ispred sebe, eto, baš kao na ovoj ilustraciji na koju sam naišla i koja izvrsno ilustrira današnje društvo koje to u biti i nije jer je to skup otuđenih pojedinaca koji glume združeno mnoštvo i koji prikupljanjem materijalnih stvari kompenziraju izgubljenu ljudskost te bliskost i zajedništvo s drugim ljudima, odavno izgubljeno ispod slojeva masaka.
Ako predugo nosimo maske na našim licima, s vremenom ćemo početi zaboravljati tko smo to mi ispod te maske…
A, za sreću je potrebno malo. Jako malo. Velika očekivanja ne vode nas nikamo. Uživajmo u svakom danu s mišlju kako je sutra daleko. To će nam pomoći da uživamo u sadašnjosti od koje je satkan život. Prolazno trajan. I samo naš. Jedan jedini. Živimo za svaki trenutak sreće. Ne očekujmo puno od života. Samo mu dajmo sebe u cijelosti. Dajmo mu svoje lice. Čisto i iskreno. Bez maske. To će biti sasvim dovoljno.
