Čovjek se dnevno prlja. I mora se čistiti. Na dnevnoj bazi. Ako sam sa sobom ne obavi čišćenje, sve što je skupio u sebi, potrpa pod tepih. Zato u sebi taloži tu prljavštinu i ona trune. Pa trune i sam čovjek.

Iz toga dolaze razne bolesti. Plus još i vanjski utjecaji, kao što su naporan posao, loša hrana i piće, malo spavanja i ne boravak u prirodi. Prljavština koju skupljamo, uglavnom dolazi iz naših nečistih odnosa s najbližima. Ljudsko biće nije sklono stvarati zdrave i plodne oaze s onima s kojima je svakodnevno. Sklono je sanjariti i maštati o nečemu nedostižnom, a za ono što ima, nema ni volje, ni energije. Jer je to najteže.

Sklonost bijegu, komfornost i potpuna nebriga za samoga sebe dovodi do unutarnje truleži.

Mnogi ljudi umiru u odnosima koje imaju, nemaju hrabrosti sjesti za stol i istresti sva svoja govna. Jer to smrdi i izvlači sve negativne emocije na vidjelo. Radije se odluče za nesvjesno, dugotrajno samoubojstvo. Imala sam prilike vidjeti i biti u stanju “ne razgovaram s tobom”. To je najgore što čovjek može samome sebi priuštiti. U tom se stanju trune. Ne živi se. Jer se odbija verbalna komunikacija koja nam je dana kao pomoć u sveopćoj komunikaciji.

Zašto smo zaboravili na onu osnovnu komunikaciju, onu najprirodniju, komunikaciju naših duša? Naše esencije. Ljudsko biće bi trebalo biti kao prohodno i tekuće riječno korito, bez zapreka, raznih sita i filtera koji skupljaju smeće rijeke zvane Život.

Ali ljudsko biće skuplja prljavštinu. Taloži je. I čistoća nestaje. Nakon nekog vremena, toliko se smeća skupi, da voda života više nema slobodan tok, već stane i pretvara se u smrdljivu močvaru. Tada ljudsko biće umire. Prijemčivo je za razne bolesti, koje ga sasijeku…

Briga o samome sebi zahtijeva i tu čistoću životne rijeke. Prljati se svakodnevno nakupinama koje ne izričemo, to je najveći “grijeh” koji činimo, prvo prema samima sebi, a onda i prema svima oko sebe. Najčešće prema onima, koje nosimo u svom srcu.

A sve nam se piše u našu vlastitu “knjigu života”. Od toga se ne može pobjeći. Ništa ne možemo sakriti ili zatajiti. Možemo pred samima sobom i ljudima, ali ne i pred stvaralačkom silom koja je čisti Život. Vrijeme je čišćenja. Sve što vidimo da se događa oko nas, podsjeća na čistku. Mnogi “pucaju” po šavovima, mnogi umiru, mnogi se razbolijevaju. Mnogi obolijevaju na živce, mnogi padaju u depresiju.

Toga je svega oduvijek bilo, otkad je čovjeka, ali sada je poprilično koncentrirano. Nije samoubojstvo samo trenutni čin, koji će ušokirati bližnje. Samoubojstvo može biti i dugotrajno i da ga uopće nismo svjesni. To se događa svaki put kada čovjek odustane od samoga sebe.

Nije neka umjetnost osluškivati vlastitu dušu. Osjetiti kako se ona buni ili raduje. Ona jest profinjena i nije agresivna ili bučna, ali zasigurno jest uporna i jasna. Svaki nemir u nama je iz duše. Naše tijelo pokazuje na sve moguće načine kada nešto nije u redu.

Naša duša i naše tijelo su nam prava vodilja u osobno zdravlje, u zdrave međuljudske odnose i pravu sreću. Ako smo zatvoreni prema drugima, zatvoreni smo i prema sebi. Tada vrtimo “filmove” u svojoj glavi, pune optuživanja i krivice sebe i drugih za svoj “nepovoljan” i nezadovoljavajući život. Tu nema ni sreće, ni zdravlja ni zadovoljstva.

Svodimo svoj dragocjeni život na bjegove. Bijeg od sebe, bijeg od ljudi, bijeg od Života.

Ne bismo se trebali bojati vlastitih govana. Jest da su ružna i smrdljiva, ali opstipacija je čista bolest. Taloženje i betoniranje bolesti. Mrtva trulež. A ipak želimo Čistoću u sebi, zar ne?