Susreti


Ako si usamljen, sve te historicističke fasade i kovane kapije u gradu mogu ubiti čovjeka pogledom. Trebaš susret s čovjekom. Ne, nikako telefoniranje ili dogovaranje. Susret, i to ničim izazvan, slučajan. Sveti slučaj. Onaj od kojeg osjetiš da si živ i da imaš svijest koja je na neprestanom putovanju, bez karte i kompasa. Svijest koja uvijek riskira skretanje drugdje, koja može otići nakon susreta s čovjekom u posve neočekivane predjele.

Da, od nekih susreta na ulici srce se i tijelo otvori iznutra, a od očiju koje te gledaju s radošću ozdraviš u par minuta, kao da si iz njih popio antibiotik. Od slučajnih susreta koji se neugodno produže, na tebe legne teret neželjene ispovijedi.

Kao da ti je blaženi susretnuti, tvoj partner u slučaju, koristeći zbunjenost koju ta nenadanost donosi, tutnuo u ruke još pet vrećica iz dućana, i to proizvoda koji ti ne trebaju. Pa otišao na tramvaj ili taksi lakši.

Kod nekih te susreta, onih najrjeđih, strese milost kratkog spoja ljepote i drame, to je neki ujedno i bolan i ugodan udar. Ukratko, dobiješ bruh i ispadne ti ključna kost i odvrti ti se glava s ramena, tijelo iznutra lupa organima od sreće.

Na ulici – vidi to odjednom baš lijepog grada koji je domalo bio nakaza – u toj jednoj minuti umreš, padneš, oživiš, uzmeš papirnatu maramicu, obrišeš krv i sreću zajedno. Od nekih pak susreta baštiniš dobra pitanja i uvid u nepriznata područja vlastite senzibilnosti.

Takvi su mi susreti s “propalicama”. I to onom žilavom vrstom, nenaviklom na samosažaljenje. Hrabrom i odustalom ujedno. Skakačima na glavu gdje je zabranjeno.

Podijeli članak:

Facebook
Twitter
Reddit
WhatsApp