“Bože, Bože, Bože, Bože, Bože… Kako je ovo moguće? Zašto nema odgovora? Zašto ova bol? Ne mogu živjeti ovako, ne mogu… Neizdrživo je“

Marko Francišković već gotovo tri puna mjeseca potpuno nepravedno leži zatvoren na istražnom odjelu u Remetincu zbog sumnje vlasti da je poticao na terorizam. Iako su nadležni pregledali snimke svih njegovih govora kao i materijale s Markovih privatnih računala, na kojima također nisu pronašli apsolutno ništa što bi upućivali na takav čin, oni i dalje nisu odustali od njegova progona već ga i dalje drže zatvorenog.  Sada su otišli i korak dalje u svom progonu i teroru i uhitili su Markovu suprugu, majku dvoje maloljetne djece u starosnoj dobi od godinu i pol i 6 mjeseci. Stoga vam donosim odlomak iz Markove knjige kao poticaj na razmišljanje, jer u ovako posloženom sustavu svi ćemo prije ili kasnije doći s „glavom na panj“, samo je pitanje kojim redoslijedom.

“Bože, Bože, Bože, Bože, Bože… Kako je ovo moguće? Zašto nema odgovora? Zašto ova bol? Ne mogu živjeti ovako, ne mogu… Neizdrživo je…

Što je ovo? Zašto nema kraja? Zašto? To pitanje i to neznanje je ubitačno, izluđuje me. Ta šutnja na pitanje zašto. Jedino što mi dolazi kao odgovor je bol koja traje i traje…

Noć je sad i ništa ne popušta. Bol izbezumljuje na novim razinama izbezumljenosti. Sve vrijeme hodam od očaja, od boli koja komada dušu. Na okretištu u sobi udaram glavom u zid. Jedan zid, udarac. Natrag na drugi zid pa opet udarim. Mislim da će tako biti bolje. Nije bolje, ali ipak udaram i dalje. Svejedno mi je, samo da prestane bol.

To je nemoguće, neizdrživo. Mora prestati, mora otići. Ali ne odlazi. Što hoće od mene? Spreman sam na sve, samo neka mi kaže što hoće. Ubija me šutnja. Ubija me sve, ali tako da sam i dalje živ i da je osjetim kako me ubija. Zašto nije brza? Zašto ova polagana smrt kojoj nikad nema kraja? Ne znam kad je bio početak, ne znam ništa, ništa, bol zaglušuje sjećanje…

Između ciklusa jače i još jače boli, probija se pamćenje početka ove boli… Ipak se probija… Trg bana Jelačića, policija, skup protiv ulaska Hrvatske u EU… Dan prije referenduma i juriš na zastavu EU koju su režimski psi branili.

Nisu dali da se ukloni, čuvali su zlo, bili su vojska zla, postupili su zločinački… Zastava EU, postavljena nezakonito, nasilno, uzurpatorski… Isto kao što je sav ovaj režim takav – bezakonici, uzurpatori, lopovi, ubojice…

Bilo nas je malo, bili smo slabiji, ali ipak, moralo se napasti simbol zla i podlosti. EU zastava. Znak izdaje visoko podignut na glavnom trgu. Izdajnici se hvale svojom izdajom. Moralo se napasti, makar bilo unaprijed uzaludno. Moralo se pokazati kako se nema straha pred pozemljarskom silom.

Moralo se braniti istinu i slobodu, makar bili sami protiv svih. Jer rečeno je da je najbolji vjernik onaj koji, kada vidi zlo, pokuša ga ukloniti rukom, ako ne može rukom, onda jezikom da govori protiv zla, a ako ni to ne može, onda da ga barem srcem osudi, premda je to najniži stupanj vjere.

Ja sam krenuo ukloniti simbol zla rukom, ovom koja me sad neizdrživo boli. Njih petorica su me zaskočili, oborili na zemlju, poput inkvizicije okrenuli ruke, glavu, pritisnuli svom snagom i težinom pa iskrenuli vrat, polomili kralježnicu. Ukliještili se živci u pukotini na vratu između kralježaka i od tuda ide bol u desnom smjeru. Kroz leđa, rame, ruku, lakat, šaku, kroz prste. Sad plaćam cijenu u moneti patnje bez prestanka…

A ovaj narod? Slijepi narod. E, tek će osjetiti bol i patnju. I kaznu što nije bio voljan biti pravičan nego se priklonio zlu. Tek će mu doći naplata za sve. I onda će se pitati zašto. Pravit će se neznalicama.

Evo zašto će vam biti tako. Zato što ste odbacili plemenitost i prihvatili pokvarenost. Srca su vam kvarna, srca vam se moraju popraviti. Pa kad se stanje srca izmijeni, i sveopće stanje će se promijeniti na bolje. Ne može drugačije, ne može bez bola i muke nakon lagodnog prihvaćanja zla i opačina…

Tek će ovaj narod vidjeti što će ga zadesiti. Ja tu neću imati krivnje, sami su si krivi… Ali, zašto ja sad moram ovu muku trpjeti? Zašto ja? Zašto sad? Hoće li ovo biti avansno plaćanje pa da budem oslobođen nekakve buduće kolektivne patnje? Ima li to smisla? Ima li kraja ovim bolovima? Ili je sve jedna beskonačna muka i patnja spojena s beskrajem, a ja sam samo prvi ušao u to stanje koje narodu neminovno dolazi?

Narod… Vidim kako vole opsjenare i kako srčano aplaudiraju lažljivcima, lopovima, ubojicama. Narod… Zašto sam im išta išao govoriti? Zašto sam ih upozoravao? Zašto sam ih upućivao? Zato da bih sad umirao u bolovima bez kraja? Zar zato? Što sam mogao očekivati od ovakvog naroda? Ta nepravda, kako to boli, kako to ubija…”

Dio iz knjige:

“Hrvatski džihad” ,Marko Francišković , 2019.god