Mislili smo da smo napokon doživjeli slobodu, da smo napokon izašli iz tame i da ćemo sada napokon moći živjeti oslobođeni željeznih zavjesa komunizma. No, vrijeme u kojem živimo svakim nas danom žestoko demantira u tim našim sanjarenjima o slobodi. Naime, sustav nadzora, kontrole i cenzure nikada nije bio jači. Sve se prati, prisluškuje, cenzurira, etiketira i prokazuje.

Nikada nismo mogli ni sanjati da ćemo živjeti u tako izopačenom svijetu. Najbolji primjer te izopačenosti su društvene mreže na koje smo se svi mi uhvatili kao mušice na mrežu Velikog Pauka. Sada nas taj isti Veliki Pauk drži u šaci i radi s nama što god želi – profili i stranice nam se hakiraju, zamračuju, blokiraju, gase, brane nam se objave, proglašavaju dezinformacijama, sve u svemu, baš to – radi se iz nas što god se želi, jer mi smo male mušice, a Veliki Pauk je Veliki Pauk i on ima neki svoj plan s nama kao plijenom.

Mediji više uopće nisu mediji. Sve je satkano od laži. Istine više nigdje nema. Službeni mediji lažu više od svih. Oni lažu po nalogu nadređenih nudeći nam jedinu moguću istinu koju moramo bezrezervno prihvatiti, makar to bila i laž. A, zašto bismo je uopće morali prihvatiti? Zašto, ako znamo da su današnji mainstream mediji u prijevodu PR službe vladajuće klase?

Ako neki alternativni medij nešto objavi, za većinu tih objava glavna će struja reći – to je fake news, to su lažne vijesti. A tom etiketom lažnih vijesti samo se žele ugušiti svi alternativni, neovisni mediji koji ljudima žele dati drugu stranu vijesti i uvid u drugu stranu medalje na koju javnost ima pravo.

Zašto se želi ugušiti glas alternativnih medija? Odgovor je vrlo jednostavan. Svatko tko se svojim informacijama i interpretacijama istih na bilo koji način suprotstavlja mainstream medijima biva ušutkan. Facebook i Google pomoću svojih algoritama ušutkavaju sve što se kosi s glavnim narativom. Suvremena tehnologija im to naprosto omogućava.

Što reći o alternativnim medijima? Sadrže li alternativni mediji lažne vijesti? Naravno da im se može dogoditi lažna vijest, no to se može dogoditi baš svakom mediju i sigurno niti jedan alternativni medij koji želi preživjeti na surovom medijskom tržištu ne radi svjesno sam protiv sebe fabricirajući lažne informacije, nego im se one mogu dogoditi.

No, nemojmo misliti kako u mainstream medijima nema lažnih vijesti, ima ih i na pretek, dapače, kako rekoh, tamo ih ima ponajviše, tamo nam najviše mažu oči po nalogu nadređenih. Ipak, s jednom velikom razlikom, njihove su lažne vijesti službene i dozvoljene, a eventualne lažne vijesti na koje ćemo naići u alternativnim medijima su posve nehotične i događaju im se jer alternativni mediji u svojoj srži teže istini koju nam mainstream mediji skrivaju. U mainstream medijima ćemo pronaći toliko kontradiktornih informacija o nekoj temi da je to milina. Glavna i bitna razlika između mainstream medija i alternativnih medija je u tome što su mainstream mediji usklađeni s narativom politike vladajućeg sustava te kao takvi ne odišu slobodom izražavanja, već im sadržaji nalikuju PR izvješćima, dok alternativni mediji imaju privid slobode izražavanja i kao takvi potiču ljude na razmišljanje i djelovanje, no ta se sloboda cenzurira i ograničava na sve moguće načine.

Kada smo već kod cenzure, ona je priča za sebe. Prisjetimo se, u tim mračnim vremenima iza željezne zavjese cenzura je bila prisutna na svakom koraku u svim masmedijima, a ako se slučajno u medije provuklo nešto što nije bilo u duhu vremena, odnosno ideologije tog vremena, tada bi na scenu stupilo tijelo izabranih najprivrženijih predstavnika zadojenih komunjara koji su na vrlo drastičan način kažnjavali kršitelje jednoumlja.

Cenzura je u komunizmu bila tako pozicionirana da u javnost nije moglo izaći bilo što što bi na bilo koji način moglo smetati državu i njezinu ideologiju. Ako bi se to kojim slučajem dogodilo, na scenu bi istog trenutka stupio državni mač koji bi bez milosti sjekao glave svakom pokušaju da se svijetu pošalje istina o našem okruženju.

Vremena se nažalost nisu promijenila. I danas nevidljivi mač visi nad našim glavama i našim pokušajima da svijetu ponudimo pravu sliku stanja u demokratskoj Lijepoj našoj i svijetu oko nas. Svaki pokušaj sagledavanja druge strane stvarnosti mora biti laž, makar to bila i istina. Druga strana medalje je i danas zabranjena.

Kada govorimo o cenzuri nekad i sad, moramo primijetiti da alternativni medijski izvori nekada uopće nisu niti mogli postojati, pa se alternativni mediji danas smatraju blagim pomakom prema kakvoj – takvoj slobodi medijskog izražavanja, iako svi znamo da je ta sloboda vrlo krhka.

No, jedno je sigurno, a to je činjenica da alternativni mediji nude jednu drugačiju sliku stvarnosti od mainstream medija, puno realniju, rekli bismo, da nude odmor od nametnutih i propisanih tema, da nude jedan alternativni kut gledanja na stvari i da potiču ljude na razmišljanje svojim glavama i na samostalno istraživanje pojedinih društvenih pojava i anomalija. Uz masovnu hipnozu i uspavanost koju nam nude mainstream mediji, alternativni mediji nas razbuđuju iz tog sna i pozivaju na neku akciju.

David Icke je zgodno jednom prigodom rekao: „Da nemamo suvremene alternativne medije ne bismo naučili ni razmišljati u određenim situacijama. I onda na scenu dolazi moćni sustav koji svojim totalitarističkim pristupom želi pod svaku cijenu onemogućiti nečiji istraživački rad ili slobodno kruženje informacija. Potrebni su nam ljudi koji će promijeniti način razmišljanja o samom funkcioniranju današnjeg sustava, a njih je sve više na obzoru – nitko više ‘zdravo za gotovo’ ne prihvaća argumente društvenih mreža za njihovu cenzuru informacija, već je svima i na prvu taj pristup sumnjiv i ‘smrdi’ na cenzuru.“ A, što bi to drugo bilo nego cenzura?

Nema argumenata za cenzuru u slobodnom društvu, a ovo današnje to zasigurno nije. Možda mislimo kako željezne zavjese više nema, ali svi je i te kako osjećamo. Nevidljiva je, ali se i te kako osjeti na svakom koraku.