Kontroverzan Milgramov eksperiment najbolje je pokazao koliko daleko su ljudi spremni ići u svojoj poslušnosti prema autoritetima


Terorizam. Prirodne katastrofe. Pandemije. Ratovi. Nuspojave izopačenog svijeta. I priče o njima. Tko im podliježe? Ponajviše oni koji prate vodeće medije. Poslušnici. Oni koji znaju i vole slušati autoritete. Oni koji uživaju kada s njima netko drugi upravlja. Oni koji uživaju kada im autoriteti pričaju o našoj stvarnosti, jer im bezrezervno vjeruju. Slijepo vjeruju sustavu koji ih hrani i oblači. Kupljeni su, a moglo bi se reći i prodani i tako se i ponašaju. Kao zombiji. Kao poslušni roboti sustava. Ne ostavljaju niti malo prostora vlastitim mozgovima da o nečemu promisle.

Iako ne znaju baš ništa, oni se ponašaju kao da  jedini znaju sve, a to ‘sve’ je, podrazumijeva se – ono što su im autoriteti rekli. Oni, zahvaljujući informacijama s kojima ih hrane autoriteti, jedini znaju što se to zapravo u danom trenutku događa i zašto se to događa. Oni znaju što je ispravno, a što ne. Oni znaju tko je za nešto kriv, a tko nije. Oni znaju što je istina, a što laž. Jer, oni su poslušnici, a poslušnici danas jedini imaju pravo na (lažno) znanje i (sumnjivim putevima stečeno) imanje.

Nevjerojatna je psihologija poslušnika. Slijepo vjeruju što im autoriteti kažu. Ne propituju. Ne dovode u pitanje ništa što dolazi od strane autoriteta. Autoriteti su ti koji poslušnicima donose jedinu moguću istinu u koju slijepo i bezrezervno vjeruju. Spremni su skočiti kroz prozor u bilo kojem trenutku, ako sustav koji misli umjesto njih tako odredi ili donese takav zakon.

Prisjetimo se ovom prigodom jednog interesantnog lika. Stanley Milgram (1933. – 1984.) bio je američki socijalni psiholog, najpoznatiji po kontroverznim eksperimentima poslušnosti provedenim šezdesetih godina prošlog stoljeća za vrijeme njegove profesure na Yaleu.

Stanley Milgram bio je pod jakim utjecajem Holokausta i psihologijom zločinaca te pod također vrlo snažnim dojmom suđenja Adolfu Eichmannu, pri razvoju svog kontroverznog eksperimenta o psihologiji poslušnosti. Želio je tim eksperimentom dokazati neke svoje pretpostavke o poslušnosti koja ga je na neki način fascinirala kao psihologa.

Njemu se činilo se nevjerojatnim kako su neki ljudi spremni biti poslušni prema autoritetima. Posebno se bavio analiziranjem ponašanja Nijemaca u Drugom svjetskom ratu, jer je njemu kao prosječnom Amerikancu bila zapanjujuća poslušnost masa prema jednom zločinačkom režimu. No, prisjetimo se što je rekao Charles Percy Snow: „Kada razmišljamo o dugoj i mračnoj povijesti čovječanstva, zaključit ćemo da je puno više strašnih zločina počinjeno u ime poslušnosti nego što je ikada počinjeno u ime pobune.

Naime, Milgramu se činila nevjerojatnom i pomalo nakaradnom pretpostavka o postojanju tzv. ‘fašistoidnih naroda’. Ta je pretpostavka bila aktualna nakon Drugog svjetskog rata i stravičnih zločina holokausta. Za te tzv. ‘fašistoidne narode’ se govorilo kako su u njima ljudi skloniji zanemarivati sebe i svoje stavove i staviti se u službu sustava te se u potpunosti povinovati autoritetima.

Tom se sintagmom na vrlo glup i površan način pokušavala opravdati poslušnost Nijemaca koji su bili čuvari u logorima te su kao takvi bili spremni poslušati sva naređenja koja su dobivali od svojih nadređenih, pa tako, ako se to od njih tražilo – i počiniti najgore zvjerske zločine.

Naravno da je svima jasno da ne postoje nikakvi ‘fašistoidni narodi’, postoje samo ljudi i ljudska psiha koja nas ne prestaje fascinirati. Također, niti jedan zločin ne može se opravdati nečijom poslušnošću sustavu kojemu uvijek, u bilo kojem trenutku svatko od nas može reći – ne, ako je ono što se od nas traži loše i ako to smatramo neprihvatljivim, nemoralnim i nečasnim. Činjenica je da su neki ljudi poslušniji od drugih i skloniji pokoravati se autoritetima. Pitanje je samo – koji je postotak tih ljudi?  To je pitanje mučilo i Milgrama.

O kakvom se eksperimentu radilo? Bio je to pomno osmišljen psihološki eksperiment tijekom kojega se htjelo vidjeti koliko je poslušnih ljudi među nasumce izabranim ispitanicima i koliko su daleko spremni ići u toj svojoj poslušnosti.

I tako je Milgram preko oglasa pozvao ispitanike da za financijsku naknadu dobrovoljno sudjeluju u njegovu istraživanju, kako je napisao – „pamćenja i učenja“. Sve je bilo u stilu ‘skrivene kamere’. Ljudi koji su se odazvali na oglas bili su dočekani u prostoru s natpisom „Laboratorij“ od strane eksperimentatora u službenoj bijeloj kuti koji im je objasnio kako će izgledati eksperiment u kojemu su ispitanici trebali, kako im je bilo rečeno, sudjelovati u parovima. Jedan od njih trebao je biti učitelj, a drugi učenik.

Zadatak učitelja bio je da izgovara parove riječi, a učenikov je, pak, zadatak bio da dobro pamti i točno se prisjeti svih riječi koje je učitelj maločas rekao. Sudionicima ovog eksperimenta bilo je rečeno da će, ukoliko se učenik uspije prisjetiti svih riječi prijeći na sljedeći zadatak, a da će, ukoliko ih se učenik ne prisjeti, biti kažnjen putem aparata koji će biti spojen na učenikov dlan te će učitelj kroz njega prekidačem pustiti elektrošok. Ispočetka će, tako im je bilo rečeno, to biti blaži naponi, a s vremenom će se pojačavati jer je cilj bio ispitati utjecaj fizičke kazne na pamćenje i učenje.

Niti ne znajući kako će sve to izgledati u praksi, ljudi su šutke za financijsku naknadu pristali biti dijelom ovog bizarnog eksperimenta. Nakon što  je „učenik“ bio vezan za stolac, a njegova ruka pričvršćena na metalnu ploču, „učitelj“ je otišao u svoju prostoriju pred veliku nadzornu ploču s prekidačima. Učitelj i učenik su komunicirali putem mikrofona i zvučnika.

Tijekom eksperimenta počeli su se nizati brojevi, riječi, ponavljanja, sve do prve greške učenika i prve kazne. Tada je „učitelj“ po naredbi voditelja eksperimenta pomaknuo prekidač na ploči i zadao lagani električni šok „učeniku“. Potom se začuo jauk „učenika“ iz druge prostorije što bi odmah većinu „učitelja“ uznemirilo, ali su po nalogu voditelja eksperimenta ipak nastavili s ispitivanjem. Kod svake sljedeće pogreške, sljedeći prekidač zadao bi još veći strujni udar učeniku i iz druge bi se prostorije čuo sve jači urlik. Ali, uvijek bi nastavili dalje s ispitivanjem jer bi tako naredio eksperimentator – u ovom slučaju najveći autoritet.

No, u jednom bi trenutku to zapomaganje učenika u zatvorenoj prostoriji postalo tako jako glasno, da bi učitelji tada zbunjeno i prestrašeno pogledali eksperimentatora, pitajući ga što da rade, da se nije nešto tom čovjeku dogodilo. Voditelj eksperimenta bi im tada samo hladno i autoritativno rekao: „Molim, nastavite!“ Nakon nekog vremena i sada već molbi i zapomaganja „učenika“ da se prestane s eksperimentom, eksperimentator bi ponovno mirno rekao: „Eksperiment traži da nastavite.“, a nakon toga, ponovno mirnim i hladnim glasom: „Apsolutno je nužno da nastavite.“ i na samom kraju: „Nemate drugog izbora nego da nastavite.“.

Da zaključimo, nevjerojatnih je 65 % ispitanika (dvije trećine) nastavilo do najviše razine od 450 volti u kažnjavanju učenika po nalogu voditelja eksperimenta, iako je na tom dijelu ploče s prekidačima bilo jasno istaknuto upozorenje: „Opasnost – ozbiljan šok“ i unatoč činjenici da je „učenik“ već prestao davati bilo kakve znakove prisutnosti i svjesnosti iz druge prostorije, tako da „učitelj“ nije mogao znati što je s njim i što se s njim događa. Gotovo svi su već prošli oznaku od 300 volti na kojoj je jasno pisalo: „Ekstremno intenzivan šok“  kada se „učenik“ već ozbiljno pobunio. Eto, kakvi su ljudi i koliko je u ljudima osjećaja za druge. Kako se lako daju autoritetima u ruke, spremni da nanesu bol drugom čovjeku ako se to od njih traži.

Učitelji su u ovom eksperimentu bili ključni, jer je njihovo ponašanje bilo predmetom analize poslušnosti. Iako su znali da nanose bol drugom ispitaniku, po nalogu nadređenog, poslušno su nastavili s kažnjavanjem drugog čovjeka. Neki od ljudi koji su figurirali kao učitelji pokazivali su ozbiljnu frustraciju zbog toga što se od njih tražilo da naprave, ali su ipak nastavili to činiti, nanoseći bol drugom čovjeku (bar su mislili da to čine).

Na osnovu ovog nevjerojatnog i nesvakidašnjeg eksperimenta koji je Milgram bio osmislio u više varijanti, na kraju je zaključio kako je poslušnost duboko upisana u naše ponašanje. Uvidio je kako će čovjek u društvu ponekad zauzeti autonomnu ulogu u kojoj će samostalno odlučivati o svojem ponašanju te preuzeti odgovornost za posljedice svojeg ponašanja, ali i to da će se čovjek često naći u ulozi, kako je Milgram rekao „agenta“ u kojoj kao „agent“ čovjek svjesno dozvoljava drugima da upravljaju njime i svim njegovim radnjama, prepuštajući automatski i odgovornost za posljedice tih radnji osobi koja mu daje naređenja. Drugim riječima, ljudi će vrlo često djelovati kao agenti za provođenje volje druge osobe i tu leži korijen naše poslušnosti. Naime, poslušnošću se na neki način odričemo bilo kakve odgovornosti za naša djela, prebacujući odgovornost na drugu osobu, odnosno onu koju prepoznajemo kao autoritet i čije naredbe ispunjavamo.

Kako, dakle, nastaje poslušnost? Milgram je smatrao da trebaju biti zadovoljena dva uvjeta kako bismo prihvatili ulogu poslušnika. Osoba koja nam daje naređenja mora biti doživljena kao visoko kvalificirana te moramo vjerovati kako će autoritet te osobe prihvatiti odgovornost za sve ono što će se dogoditi kako bismo se mogli u potpunosti odreći bilo kakve odgovornosti za eventualne posljedice naših djela.Milgram je to i dokazao u varijacijama svog psihološkog eksperimenta.

Kada već govorimo o odgovornosti, Milgram je u svom eksperimentu poseban naglasak dao upravo njoj. Naime, kada je ispitanicima na početku eksperimenta bilo rečeno kako su oni odgovorni za možebitne posljedice, nitko od njih nije išao do kraja, a kada je eksperimentator jasno rekao da preuzima svu odgovornost za sve što se događa i da mogu biti bez brige, do kraja su išli čak i mnogi od onih koji bi inače sigurno odustali. A kada nisu morali sami pomaknuti prekidač kojim bi kažnjavali strujnim udarima drugo ljudsko biće, nego su samo trebali reći drugom kandidatu da to učini, poslušnost je skočila na 92,5% onih koji su primijenili maksimalnih 450 volti.

Poslušnost kao takva izrazito je i jezovito odbojna, ali moramo priznati da je ona oduvijek bila dio društva i pružala ljudima odmor za mozak i život koji se živi idući lagano i smireno korak po korak – linijom manjeg otpora. Poslušnost poslušnicima poklanja život bez imalo rizika, dajući im lažnu sigurnost – onu koja ima najvišu moguću cijenu – odricanje od samih sebe. Po Milgramu, poslušnost je bitna osnova našeg društva od koje ne bismo smjeli okretati glavu i bježati od nje, već je pokušati razumjeti. Da nema poslušnosti, niti jedan sustav ne bi mogao postojati, pa tako ni ovaj danas. Korjenita poslušnost je ta koja bilo koji sustav čini tako moćnim, a pobunjenike protiv istog očajnima i ogorčenima.

Vojska je najbolji primjer ljudske poslušnosti. Ona funkcionira na tom principu i upravo zbog toga što su vojnici u vojsci dio jednog jedinstvenog stroja, a ne slobodnomisleće individue, u ratu su spremni činiti stvari koje većina od vojnika nikad ne bi učinila da su kojim slučajem u autonomnoj, a ne sustavnoj, kolektivnoj ulozi u kojoj je sva odgovornost na nadređenima, a ne na njima samima. Slično je i u poslovnom svijetu u kojem uprava snosi odgovornost, a činovnici su samo poslušnici koji izvršavaju naredbe uprave.

Vertikalno postavljena ljestvica autoriteta jasno određuje tko koga mora slušati u bilo kojem sustavu. Uvijek postoji trenutak u kojem će možda netko reći – ovo je protiv mojih uvjerenja, ja ovo ne mogu, ovdje stajem, ovu naredbu neću izvršiti. I, ima pojedinaca koji će u trenutku u kojem se od njih traži nešto bizarno reći – NE. No, jako je puno onih ljudi koji će biti poslušni, čak i onda kada se od njih traži da maltretiraju drugo ljudsko biće.

Spomenimo na kraju ove priče o Milgramu da, na svu sreću, nisu svi sudionici njegova eksperimenta išli do kraja i slušali baš sve njegove naredbe, koliko god se trudio biti sugestivan i autoritativan u svom naredbodavanju. Autoriteti imaju svoje metode manipuliranja pojedincima i masama koje moramo znati prepoznati. Autoriteti igraju psihološke igrice sa svima onima koje žele indoktrinirati i izmanipulirati.

Ne smijemo zanemariti onu zlatnu trećinu Milgramovih ispitanika koji su dokazali da ima ljudi koji ipak vole misliti svojim glavama, jer, eto, unatoč autoritetu koji je nešto od njih tražio, oni su ostali vjerni sebi, ostali su dosljedni svojoj ljudskosti, našavši se u jednoj čudnoj i nesvakidašnjoj situaciji u kojoj se od njih očekuje da se te iste ljudskosti odreknu za neku financijsku naknadu i u ime nekog eksperimenta. Odlučili su ostati autonomni. Shvatili su da je ono što se od njih traži potpuno pogrešno te su odlučili da ni u kojem slučaju i ni pod kojim uvjetima ne žele sudjelovati u tome i biti nečiji agent, već su ostali svoji, ostali su ljudi koji sami donose svoje odluke za koje potom preuzimaju i posljedice.

Sve ovo zvuči šokantno, ali umirit ćemo se kada saznamo da je „učenik“ bio u dosluhu  eksperimentatorom, odnosno – on je bio glumac i Milgramov glavni suradnik. Nije bilo nikakvih elektrošokova, već su oni samo bili spomenuti kako bi „učitelji“ bili uvjereni u vjerodostojnost eksperimenta, a svi su „učitelji“ samo slušali istu snimku krivih odgovora i jauka tobožnjeg „učenika“ iz susjedne prostorije.

Promatrale su se reakcije „učitelja“ i analizirala njihova slijepa spremnost na poslušnost, neovisno o tome što se od njih tražilo. Milgram je htio vidjeti koliko su ljudi spremni daleko ići u kažnjavanju drugog čovjeka kada se to od njih autoritativno zatraži. Dovoljno je bilo napomenuti im kako neće snositi baš nikakvu odgovornost za svoje postupke ako se osobi koju kažnjavaju tijekom eksperimenta, ne daj Bože, nešto dogodi.

Tko zna? Možda su poslušnici samo prefrigani ljudi koji se poput vjetrenjača okreću u smjeru u kojem vjetar puše kako bi preživjeli i možda je Hegel bio u pravu kada je rekao kako je „poslušnost početak svake mudrosti“. Možda zato jer nas na neki latentan način dovodi u prednost pred nekim tlačiteljem / autoritetom kojega našom poslušnošću držimo u šaci i uvijek smo korak ispred njega ili nje. Američka spisateljica Pearl Sydenstricker Buck nije se previše zabrinjavala zbog poslušnosti kao društvenog fenomena, već je znala reći: „Budi poslušna i radi po svom.“ I to je recept za uspjeh nekim ljudima. Možda je malo licemjerno – biti lažno poslušan, a u duši krajnje neposlušan. No, istina je – rijetki su ljudi danas otvoreno neposlušni. Cijena neposlušnosti oduvijek je bila visoka, jer je u sebi inkorporirala gubitak mnogih građanskih prava, ali ima ljudi koji su je i danas spremni platiti. Biti svoj ipak je nešto neprocjenjivo i nikada neće imati cijenu.

Podijeli članak:

Facebook
Twitter
Reddit
WhatsApp