Sustav digitalne diktature u Kini globalisti će kad-tad preslikati na ostatak svijeta


Kada se prije puno godina govorilo o Novom svjetskom poretku, ljudi su se tome smijali, a danas kada se događaju brojne bizarne stvari koje upućuju na početak resetiranog svijeta potpune globalne kontrole stanovništva, onima koji su se svemu smijali, sve je manje do smijeha.

Kada sam svojedobno bila u Pekingu, nisam mogla vjerovati koliko su ti ljudi podložni sustavu i kolika je razina njihove poslušnosti. Uz sve lijepe uspomene koje nosim iz Kine, ostali su u meni i neki tužni dojmovi koji se tiču upravo indoktrinacije ljudi od strane sustava, a koja se tamo doista osjeti na svakom koraku, koja je doslovno opipljiva. Tu uniformiranost i gotovo robotiziranu poslušnost doista možeš samo doživjeti, to ti nitko ne može prepričati.

Kada danas gledam Kinu i sve što se tamo događa i kako ljudi tamo žive, unatoč svim mojim dosadašnjim saznanjima, ostajem zapanjena i naprosto ne mogu vjerovati. No, eto, u takvom jednom društvu koje je godinama treniralo poslušnost, danas putem medija možemo svjedočiti svemu što indoktrinacija od tog istog društva može tijekom godina napraviti, a da ljudi to bez imalo razmišljanja prihvate, jer misle da tako mora biti. Čini se kako nema boljeg mjesta na svijetu od Kine za treniranje Novog svjetskog poretka. Tamo će se dobro izvježbati, kako bi potom mogao stupiti na globalnu scenu.

Kina je još početkom 2013. godine započela s uvođenjem sustava društvenih kredita za građane (engl. Social Credit System, SCS). Jedan od prvih javno dostupnih dokumenata bila je lista dužnika, a cijeli je sustav tijekom vremena nadograđivan i tako je početkom 2020. godine sustav zaživio i za tvrtke. SCS je sada sveobuhvatan i međuovisan (za poduzeća i pojedince). Ako tvrtka dobije loš rejting, to će se odraziti i na osobne bodove odgovorne osobe i obratno. Sustav je postavljen tako da prikuplja velike količine podataka iz različitih izvora kao što su izvješća koja moraju dostavljati poduzeća, podaci prikupljani inspekcijskim nadzorima, podaci dostupni iz javnih baza, medija, društvenih mreža te drugih nestrukturiranih izvora. Kako bi ovaj sustav zaživio, Kina je na državnoj i lokalnoj razini ambiciozno donijela oko 1500 zakona, podzakonskih akata i dokumenata.

Sustav koristi kombinaciju nagrada i kazni kako bi utjecao na ponašanje pojedinaca i organizacija. Bez dobre ocjene i pojedinac i tvrtka mogu zaboraviti na normalno funkcioniranje. Sustav socijalnog kreditiranja je, kako kažu Kinezi, „baza podataka osmišljena kako bi se što bolje i kvalitetnije nadziralo ponašanje pojedinaca, tvrtki i same vlasti“, tako da slobodno možemo reći kako se radi o sustavu nacionalnog nadzora. Stvar nije od jučer, ali se u prvi plan vratila izbijanjem pandemije korona virusa kada su oči cijeloga svijeta bile uprte u Kinu zbog rigoroznih mjera koje je ta zemlja uvela.

Sustav socijalnih kredita dizajniran je tako da koristi tzv. ‘velike podatke’ kako bi vlasti bile sigurne da pojedinci i organizacije slijede i poštuju zakone, propise i druge direktive. Smjernice ovog sustava službeno su objavljene još 2014. godine.

Sustav socijalnog kreditiranja predstavlja uspostavljanje jedinstvenog evidencijskog sustava za pojedince, tvrtke i vlast te konstantno ocjenjivanje njihove pouzdanosti na raznim poljima, kako privatnim, tako i institucionalnim i poslovnim. Istovremeno se eksperimentira s više oblika sustava socijalnih kredita, a nacionalna regulatorna metoda temelji se prvenstveno na ‘crnoj’ i ‘bijeloj’ listi (na crnoj su listi loši i nepouzdani građani i tvrtke, a na bijeloj dobri iliti uzorni građani i tvrtke), a tu je i crvena lista na kojoj se nalaze one tvrtke i ljudi koji zbog svojih visokih ocjena i velikog broja bodova imaju prednost pri sklapanju poslovnih ugovora. Kreditni sustav usko je povezan s kineskim sustavima masovnog nadzora, poput Skyneta, koji uključuje sustav prepoznavanja lica, tehnologiju analize velikih podataka i umjetnu inteligenciju.

Dosta je toga što ne znamo o suvremenoj Kini. Ljudi su u toj zemlji morali pristali na to da ih stalno nadziru kamere za prepoznavanje lica. Te kamere odmah povezuju snimljena lica s njihovim imenima i tako identificiraju ljude. No, ono što je još šokantnije je upravo to da Kinezi bivaju rangirani i da im to niti najmanje ne smeta. Zanima me koliko su ljudi diljem svijeta uopće upoznati s tim? U suvremenoj Kini u kojoj se prate svi aspekti života, ljudi dobivaju ocjene za svoje ponašanje do maksimalno 950 bodova. Ako netko dobije 778 bodova, on se smatra dobrim, ali ako netko ima oko 500 bodova, ne smatra se dobrim. Ljudi se u Kini bodovanjem dijele na dobre i loše.

Taj broj bodova kojim se rangiraju ljudi dijeleći se na ‘dobre’ i ‘loše’ jako je važan faktor u njihovu životu jer predstavlja i njihov kreditni rejting kod banaka. Svima se prate potrošačke navike.

U kratkoj video reportaži iz Kine koju možete pogledati ispod teksta, jedan mladić kaže kako on misli da je rangiranje ljudi dobra stvar, jer kako društvo mora imati svoja pravila. Pravila su, dakle, postavljena, a svi koji ih se pridržavaju dobivaju dobre ocjene u obliku bodova kako bi dobili etiketu dobrih građana i tako ostvarili svoja prava. Ne moramo to ni spominjati da se svi oni koji se ne pridržavaju zadanih pravila u dovoljnoj mjeri mogu oprostiti od svojih prava na normalan život u toj zemlji. Jednom kad dospiju na crnu listu, teško se mogu maknuti s nje, a ako se i maknu, tada kreću skupljati bodove od nule.

Rangiranje je osmišljeno kako bi tobože poticalo ljude na kompetitivnost i uspješnost, ali ono što u praksi ovo rangiranje čini je to da na vrlo otvoren način potiče stigmatizaciju, diskriminaciju, segregaciju i getoizaciju svih onih ljudi koji nemaju dovoljno bodova, odnosno svih onih ljudi koji su na crnoj listi zbog nedovoljnog broja skupljenih bodova.

Jedan drugi mladić koji očito uživa biti rangiran u video reportaži govori: „Rangiranje nas primorava da se dobro ponašamo.“

Jedna djevojka, pak, kaže: „Možda ovo izgleda zastrašujuće, ali to je tako ovdje, navikli smo na to. Kako god bilo, nemamo izbora.“ I to je prava istina – ljudi nemaju izbora i prilagođavaju se situaciji.

U nastojanju da sve svoje podanike drži pod kontrolom, Peking je napravio veliki sustavni korak prema naprijed 2020. godine, a taj korak prema naprijed još je više unazadio to društvo, iako oni sami toga uopće nisu svjesni, a ako i jesu, što im to vrijedi ako nemaju izbora. Naime, od 2020. godine u sklopu sustava socijalnog kreditiranja prikupljaju se apsolutno svi podaci od banaka, privatnih kompanija i države kako bi se moglo ocijeniti je li netko dobar ili loš građanin. Zvuči skandalozno, ali doista je tako.

Lunyue Lin u reportaži pozdravlja ovaj sustav nagrada i kazni i govori: „Koristeći sve moguće podatke, takozvani ‘veliki podatak’, sustav će imati važnu ulogu u oblikovanju i ponovnoj izgradnji moralnog društva.“

Država se zakonski osigurala da može prekontrolirati i pročešljati svaki detalj o životu pojedine osobe, od nečije financijske situacije, preko nečijih potrošačkih navika, nečije karijere, nečijeg zdravstvenog kartona, pa sve do nečijeg ponašanja na društvenim mrežama. Nevjerojatno, ali istinito. Kritiziranje vlade online ili isticanje činjenice da ste bogati smatra se izrazito negativnim, dok se s druge strane vaš socijalni kredit povećava ako hvalite partiju ili ako ste, primjerice, davatelj krvi.

U ovoj reportaži upoznajemo i Shaoven Wong, uzornu građanku. Ona živi u Nanjingu, mjestu testiranja njezinog socijalnog kredita. Udana je, ima dijete i radi u jednom staračkom domu što joj sve donosi pozitivne bodove. Nema nikakvih dugova, što je izvrsno. Njezino je ponašanje primjereno. Poštuje sve zakone. Niti ne pomišlja da prijeđe ulicu mimo pješačkog prijelaza. „Kao uzorna građanka poštujem sva pravila na ulici. U protivnom bih izgubila bodove i tako ugrozila svoj socijalni kredit.“

U ocjenjivanju građana u ovoj bizarnoj socijalnoj školi koja nalikuje nekom eksperimentu na kojega su svi prešutno pristali samo zato jer jednostavno nisu imali izbora, apsolutno sve se može uzeti u obzir, pa čak i jedna posve bezazlena stvar kao što je kupovina u supermarketu.

Kada Shaoven Wong plati svoje potrepštine elektronskim putem, njezina kupovina govori državi dosta o njoj i njenim navikama. Kada bi ona kojim slučajem kupila cigarete, to bi se tijekom ocjenjivanja računalo protiv nje i dobila bi negativne bodove, odnosno smanjio bi se broj njezinih socijalnih bodova koji ju čine uzornom građankom. S druge strane, kada bi Shaoven kupila pelene, to bi ukazivalo na to da je ona dobra, pažljiva i brižna majka koja brine za svoje dijete, što bi joj automatski priskrbilo pozitivne ocjene i povećalo broj bodova, odnosno njezin socijalni kredit. Kupiti pivo u Kini može biti suspektno, jer može ukazivati na alkoholizam kupca, dok je kupnja vode poželjna i može kupcu donijeti pozitivne bodove.

Od osam i pol milijuna stanovnika koliko ih živi u Nanjingu, samo 18 tisuća njih smatra se uzornim građanima. Tih 18 tisuća ljudi imaju puno veća prava od ostalih koji nemaju dovoljan broj bodova za ostvarivanje tih prava. Za sve uzorne građane kao što je građanka Shaoven Wong tu su povlastice koje drugi ljudi nemaju.

Primjerice, uzorni građani imaju popust na autobusnu kartu koju mogu kupiti u pola cijene, dok ostali građani plaćaju punu cijenu karte, za kaznu jer nisu dovoljno dobri. Samo građani koji se smatraju dobrima mogu biti privilegirani. Uzorni građani imaju popuste na sve javne usluge, čak i u muzejima, priča Shaoven. Knjižnica je za nju potpuno besplatna jer ima visoki skor ocjena. Dobar skor donosi pojedincu brojne beneficije, ali ljudi s lošim skorom ocjena, gube svoja prava. Ljudi s vrlo lošim ocjenama koji su označeni kao nepovjerljivi i nepouzdani, javno se osramoćuju – njihove se fotografije s njihovim imenima i prezimenima i adresama prikazuju na velikim ekranima u kinima kako bi ih svi mogli vidjeti.

„To je pitanje principa, ti ljudi moraju biti osuđeni.“, govori jedna uzorna građanka o javnom osramoćivanju nepouzdanih građana. Jedna druga uzorna građanka o osramoćivanju ljudi s crne liste na velikim ekranima u kinima govori: „Ti ljudi nisu časni i trebaju platiti svoju cijenu.“

Još jedan uzorni građanin također pozdravlja ovu mjeru javnog osramoćivanja: „Jedino što je ispravno je da se dugovi plaćaju. Imamo crnu listu onih koji ne plaćaju svoje dugove.“ Crnu listu za takozvane ‘loše građane’ napravio je Vrhovni sud. Njihov rejting je na nuli. Na toj su crnoj listi većinom kompanije, ali i 23 milijuna ljudi sa svim podacima o njima.

Među njima je bio i kineski novinar Liu Hu koji je izgubio svoj socijalni kredit jer je došao preblizu otkrivanju korupcije među visokim članovima partije koji su ga potom tužili za klevetu te je završio na crnoj listi, što on sam nije ni znao dok nije otišao kupiti kartu na željezničkoj postaji gdje mu je rečeno da mu je zabranjeno da putuje. Saznavši da ne može putovati, rekao je: „To mi pokazuje da sam ja još uvijek na crnoj listi.“ Jedan novinar koji je samo radio svoj posao najbolje što zna, kažnjen je samo zato što je od strane države označen kao nepovjerljiv. Rijetko se koji novinar u Kini usuđuje kritizirati sustav, upravo zbog strogih kazni koje ga čekaju ako se to usudi.

„Kada ste na crnoj listi ne možete dobiti zajam u banci, ne možete započeti biznis (otvoriti tvrtku), ne možete kupiti stan, pa čak niti upisati dijete u privatnu školu.“, priča ogorčeno Liu Hu. On je dio jedne male hrabre manjine koja se usudila kritizirati ovaj surovi sustav koji po nekima vodi izravno u digitalnu diktaturu. Iako, ovo je već sada svojevrsna digitalna diktatura.

Pitanje je dana kada će se ova digitalna diktatura proširiti na ostatak svijeta. Zbog visoke razine sustavne indoktriniranosti, za sada je Kina idealno vježbalište Novog svjetskog poretka i Velikog reseta u sklopu kojeg se ide u smjeru  digitalizacije novca, jedinstvenog socijalnog kredita i univerzalne identifikacije i nadzora ljudi.

„Zabrinut sam zato što mislim da će ljudi poput mene biti lišeni individualnih sloboda. Svi ćemo živjeti s restrikcijama jedne ili druge vrste.“, rekao je razočarano novinar Liu Hu.

Nakon ove reportaže, Liu Hu je skinut s crne liste, no ostalo mu je još dosta do skupljanja dovoljnog broja bodova za normalan život i morat će se dobro potruditi u skupljanju istih, kako ne bi ostao na samom dnu društvene ljestvice, odnosno ove, u najmanju ruku čudne socijalne hijerarhije koja dovoljno govori sama za sebe.

U jednoj reportaži BBC-a svoj stav o ovom sustavu kontrole, kazni i nagrada, rekao je i pjesnik Ji Feng koji je oštar kritičar vladajućeg sustava za kojeg kaže da se boji društva kao takvog kojeg doživljava kao svojevrsnu prijetnju. „Svaki dan osjećaš oči na sebi, osjećaš te nevidljive oči koje te prate, tako da što god da radiš, uvijek oklijevaš, policija nas nadzire hi tech kamerama i ako se mentalni sklop policije ne promijeni, sustav nadzora svih disidenata može se još više intenzivirati.“, priča Ji Feng.

Proizvođači sofisticiranih nadzornih kamera su svjesni da one izazivaju neugodu kod ljudi, ali takav je svijet u kojem živimo, u kojem suvremena tehnologija omogućava vlastima veću kontrolu nad ljudima nego ikada prije. Tehnologija je poput oružja, ako je u pravim rukama, može pomoći čovječanstvu, no, ako je u krivim rukama, može to isto čovječanstvo uništiti jednim potezom.

Ovo je još jedan tužan primjer ljudske poslušnosti i koliko daleko ona može odvesti ljude u njihovoj težnji da za tu istu poslušnost budu nagrađeni od strane sustava koji određuje pravila igre, dok će neposlušni ljudi biti kažnjeni gubitkom svojih prava.

Poslušni su ljudi očito spremni biti dio zakonski osmišljenog društvenog eksperimenta u bilo kojem trenutku, pa makar on bio i nakazan, a neposlušne ljude se ionako ništa niti ne pita, jer uvijek je dovoljan broj potkupljivih poslušnika koji će poslužiti svrsi i početi na ovaj ili onaj način skupljati bodove koji će im donijeti titulu uzornih građana. Ludo, da ne može luđe. No, nikad se ne zna. Možda i može. Vrijeme će pokazati na kakve su sve igrice spremni moćnici koji se poigravaju poslušnicima kao s lutkama na koncu.

 

Podijeli članak:

Facebook
Twitter
Reddit
WhatsApp