Emocije i zahvalnost


Reakcija na sve što se događa u životu. Emocije kao pokazatelji da smo živi, da život djeluje na nas. “Emocije nisu ni dobre ni loše. One samo jesu.” Rečenica je to koju sam čula u jednoj televizijskoj seriji. Možda preuzeta iz neke knjige iz psihologije… To je istina o emocijama. One zaista nisu ni dobre, ni loše. Pojave se da nam pokažu kako mi “stojimo” s nekim ljudima ili situacijama, a zapravo kako “stojimo” sami sa sobom. Čovjek je sam sebi enigma.
 
Ma koliko se svi vladari i manipulatori trudili da od ljudi naprave strojeve ili moderne, poslušne zombije, ipak, emocije postoje i javljaju se. Ako ih nismo svjesni ili ih ne želimo, to ne znači da one ne postoje. One postoje, stvaraju se, žele biti detektirane i tek kad ih postanemo stvarno svjesni i primimo poruku koju nam nose, tada se rasplinjuju i odlaze.
 
One ne odlaze, ako ih nismo priznali da postoje i da su vrijedne. Ako ih nismo “čuli”, one ostaju u nama i čekaju sljedeći povoljan trenutak da nam se jave i opet predaju svoju poruku. Život je uvijek savršen i mudar. Život nikada ne odustaje od nas i neprekidno nam pruža priliku da u njemu rastemo i sazrijevamo. Da živimo i da ne odustanemo mi od njega. Bez obzira koliko godina imamo. Ne postoji mirovina od Života.
 
I u poznim godinama, kada smo se “smirili” i umišljeno smatramo da smo dosegli vrh svog znanja i iskustva, Život nam može dati nove lekcije. Život je izuzetno i beskrajno mudar i to zahtjeva od nas. Da postanemo mudri. A ne tupi i mrtvi u živom tijelu. Svatko tko ne želi emocije i negira ih, zatrpava ih lažnim slikama svakodnevice, uopće ne živi dubinu života. Postaje “radilica” bez učenja. Bez novih spoznaja i ne raste iznutra. Stagnira i zapravo umire. Umiranje koje vremenski može dugo, dugo trajati.
 
Emocije su izvrstan pokazatelj koliko smo zreli. Koliko smo mira i ljubavi dosegnuli u sebi. Ljutnja je intenzivan pokazatelj naše nezrelosti. Ljubomora, nesigurnost, zloba, zavist, strah… Sve to, ako nas obuzme, dovoljno je samo promatrati i spoznati neke naše dijelove bića, koje trebamo očistiti i iskristalizirati. Najbolje “oružje” protiv takvih emocija jest zahvalnost.
 
Ni jedna uznemirujuća emocija ne opstaje pred zahvalnošću. Ona se ponaša kao živo biće. Tada zna da je postigla svoj cilj. Upozorila je, predala određenu poruku, izvršila je svoju zadaću i ona odlazi. Ili se smanjuje, ovisno koliko smo od njene poruke primili. Uznemirujuće emocije ne trebamo istresati pred ljudima. Jer ćemo i njih možda uznemiriti.
 
One se odrađuju i u samoći i u dobronamjernoj komunikaciji s drugima. Ne treba ni lagati o njima. Dato nam je vrijeme, kao izvrstan pratilac naše svakodnevice. Vrijeme je sfera u koju život slaže i ugrađuje ono što nam je potrebno, samo to trebamo prepoznati. Naravno, uz ovoliki stres i brzinu svakodnevice, to može biti otežavajuće. Ipak, naš unutarnji život teče, ma gdje bili, s kim god bili i u bilo kakvoj situaciji.
 
Vrijeme za sebe i svoju tišinu se mora naći. Ma koliko to malo vremena bilo. Vrijednost vremena se ne mjeri minutama već svjesnošću samih sebe.
Zahvalimo svakoj emociji koja se pojavi. Lako je biti zahvalan nekoj mirnoj ili osvježavajućoj emociji, ali i ona uznemirujuća, teška ili razarajuća je jednako zaslužila našu pažnju i zahvalnost. Punovrijedna je. Podružimo se sa svojim vlastitim emocijama, osvijestimo ih i budimo im zahvalni.
Vremenom, one prestaju biti agresivne i prestaju vladati nama. Jer su ispunile svoju svrhu.

Podijeli članak:

Facebook
Twitter
Reddit
WhatsApp