Vulgarna elita našeg doba


Još donedavno ulaznica u društvo vlasnika etikete elitista u sebi je sadržavala u prvom redu pripadnost nekom plemstvu, uglednim kapitalističkim obiteljima te eminentnim znanstvenim i kulturnim krugovima čiji su članovi morali biti vlasnici diploma prestižnih svjetskih sveučilišta (Oxford, Cambridge, Harvard, Sorbonne, Yale,…). Njihova uglađena retorika i fino ponašanje bili su odraz lijepog odgoja i visokog obrazovanja.

Svaki elitist morao je pripadati  krugu kulturnih, obrazovanih i moćnih prijatelja i poznanika te biti članom kakvog elitističkog  društvenog kluba, morao je imati kavijar i jastoga na jelovniku, skupocjeni Rolls Royce u privatnoj garaži i ergelu konja na zelenoj tratini podno velebnog dvorca. Voljeli ju ili ne, većina ljudi oduvijek je voljela pratiti intrigantan život elite svoga vremena…

Razmišljajući o redefiniranju elite u protoku vremena, mogli bismo bezrezervno prihvatiti svaku mijenu i jednostavno reći: vremena se mijenjaju, elitisti također. No, promatrati jučer gospodu u frakovima i dame u krinolinama kako razmjenjuju osmijehe ispod damskih suncobrana u laganoj popodnevnoj šetnji perivojem, a već sutra nove dame u korzetima i mini suknjama koje gotovo više ništa ne prekrivaju i bahate mladiće u skupim automobilima s hlačama spuštenima ispod stražnjice znači svjedočiti strmoglavom padu ugleda elite kao takve.

Nekada su kavaliri u elitnim krugovima impresionirali dame rukoljubom i kojim komplimentom, a danas momci iz krugova elitne zlatne mladeži impresioniraju djevojke prolazeći kroz crveno svjetlo na semaforu, misleći kako im marka njihova skupocjenog automobila jamči besmrtnost ili pak zamjenjujući broj konja brojem svojih života kao u nekoj računalnoj igri. To je znatno više od same promjene pojma elite i elitizma. To je slika društva u čijem je fokusu ta lažna elita koju danas predstavljaju bahati i vulgarni ljudi koji svi od reda raspolažu s prevelikom količinom novca, što ih čini još bahatijima. Tko se od suvremene elite još trudi govoriti lijepo, učtivo i polagano, izražavati se probranim rječnikom ili se ponašati kulturno? Tko od suvremenih elitista još uopće drži do bontona? Tko od njih još drži do obrazovanja kao takvog? Tko od tih elitista našeg doba istinski drži do kulture i kulturno-umjetničkih manifestacija, poetskih večeri, izložbi? Sirotinja danas ima puno više interesa za kulturu od bahatih bogataša, ali nema sredstava kako bi tu kulturu pratila, pa interes za nju jenjava.

Nakon kratkog osvrta na današnju zlatnu mladež, popnimo se malo gore generacijski i neće biti ništa bolje od današnje zlatne mladeži, jer mladež je od nekoga morala pokupiti to bahato ponašanje, zar ne? Političari i gospodarstvenici, poneki od njih s manijakalno visokim primanjima, nisu nimalo poradili na svom ponašanju u javnosti kako bi barem pokušali ostaviti dojam elite. Sudeći po javnim nastupima suvremenih hrvatskih „elitista“, čini se da je danas upravo sve suprotno od izvornog značenja pojma elite.

Danas je pojam elite do kraja vulgariziran upravo od te tobožnje društvene elite iznikle iz korijena korupcije, kriminala, nepotizma i strančarenja. Ono što je u izvornoj definiciji elite bila uglađenost, u postmodernom vremenu postala je agresivnost. Dama  21. stoljeća primorana je biti starleta i odijevati se maltene kao striptizeta,  a gospodin ovog surovog stoljeća primoran je ponašati se kao mafijaš ili makro, ako želi sjediti u prvom redu tik do svoje izabranice na nekom sajmu taštine po čijoj pisti hodaju izgladnjele napikuše i kanarinci zaogrnuti šarenim perjem.

Ono što u izvorniku elitističkog ponašanja predstavlja poštivanje drugih ljudi, u novoj je definiciji preokrenuto u gaženje drugih ljudi na putu prema ostvarenju svojih ciljeva. Elita je još donedavno hodala polaganim i dostojanstvenim korakom kroz prekrasno uređene perivoje, kako bismo iz novog pristupa elitizmu doznali da novopečena elita više ne hoda, već isključivo grubo nabada i stupa po našim ulicama. Lijepo izražavanje u današnje vrijeme elite vulgaris prevodi se kao psovanje i biranje što grubljih izraza kako bi se tim vulgarnim pristupom uvrijedilo i ponizilo bilo koju osobu koja se neoelitistima nađe na putu. Umjeren, ali prirodan i istovremeno prisan ljudski osmijeh pretvoren je u jednosekundni zaleđeni smiješak s PR fotografija nalik onome  na voštanim figurama, koji ne smije i ne može, sve i da hoće, izražavati naše prave emocije.

Iz dana u dan jelovnici naše elite također se mijenjaju, idući gotovo ukorak sa svjetskim gastronomskim trendovima. Ponekad je svima onima koji žude za pripadnošću eliti teško pratiti sve te elitističke novotarije. Nikada neću zaboraviti jednu rođendansku proslavu u tajlandskom restoranu i izraz lica slavljenika – naglašenog pratitelja trendova pri susretu s tanjurom juhe s povelikim plutajućim ribljim očima koju je naručio privučen njezinim maštovitim nazivom: „oživjeli biseri dalekih mora“. Bila je to cijena koju je morao platiti za ispunjenje svoje želje da nas impresionira njegovim poznavanjem orijentalne kuhinje. Njegove su oči u susretu s ribljima poprimile izraz zaprepaštenja, dok je samome sebi postavljao pitanje: Što je meni ovo trebalo? Tu sam epizodu zauvijek zapamtila kao izvrsnu ilustraciju nečije želje da bude nešto što nije.

Stampedo novopečenih elitista tijekom (ne)radne godine pohodi brojne crvene tepihe, po ljeti jezdi valovima u iznajmljenim jahtama, po zimi se traži po austrijskim skijalištima, tu i tamo skoknu do Dubaija, jer je Dubai nezaobilazna meka svih suvremenih elitista, pa se možda tamo pronađu, a proljeće i jesen rezervirani su za tipična malograđanska naslikavanja na već uvriježenim elitističkim lokacijama poput New Yorka, Londona, Rima i Pariza u kojima neoelitisti znaju točno gdje će kupiti koji odjevni predmet, ali zato ne znaju niti za jednu znamenitost, galeriju ili muzej u tim istim gradovima.

Novopečena elita ne gubi vrijeme na posjete muzejima Metropolitan i Guggenheim, već jedva čeka svoje dokazivanje u draguljarnici Tiffany. Ma kakav Tower of London, Big Ben ili Buckinghamska palača, elita radije odlazi u Harrods ili u shopping po glasovitom Regent Streetu. Elitu vulgaris ne zanima Forum Romanum, političko, gospodarsko i kulturno središte starog Rima, već odmah s aerodroma Fiumicino juri u ulicu Condotti punu ekskluzivnih dizajnerskih trgovina. Ma kakav Louvre i  Mona Lisa, elitisti žele doživjeti Chanel i Christian Dior trgovine izbliza. Ponekad se elitisti našega doba i sami zabrinu nad šupljinom i površnošću suvremene definicije elitizma koju upravo oni svojom pojavom i ponašanjem kreiraju, pa se onako pokajnički brže bolje zalete u kazalište napudranih obraza, zaogrnuti „ekološkim“ krznima te se udobno zavale u lože našeg hrama kulture – HNK kako bi tamo zijevali do kraja predstave.

Jedino ih još zvuk škljocanja i blicanje fotoaparata paparazza može probuditi iz elitističkog sna i učiniti od njih „vrsne poznavatelje kazališne umjetnosti“. Čudno, kako ih je ponekad lako probuditi iz te njihove vulgarnosti i prisiliti ih da na kratko glume elitu iz izvornog rječnika. No iz tog istog napudranog i vrlo jeftinog sna niti jedan siromah u potražnji plastične ambalaže kraj kontejnera, ni ulični prosjak kojih iz dana u dan i kod nas i u svijetu ima sve više, ne može i neće još dugo probuditi njihovu ljudskost. Jer, nova je misija elite sakriti svoju ljudskost što dublje i što bolje, pod krinku trenda surovog vremena i plašt nametnute im kapitalističke nedodirljivosti. Njihov je moto – što dalje od sirotinje.

Nisu oni krivi, krivo je more. Kriv je trend rukovanja mrtvom ribom umjesto rukom. Krive su, ni krive ni dužne, sirove riblje oči iz sushi bara kojima elita vulgaris promatra svijet oko sebe. No, taj isti svijet obespravljenih i pokradenih pučana ne spava. Vulgarna i bahata elita nije svjesna da je njezino vrijeme iživljavanja na sirotinji isteklo. A pitanje je dana kada ćemo se i svi mi ostali do kraja probuditi iz sna i reći – dosta je bilo ovakvog nakaradnog društvenog poretka i ovakve neravnomjerne i nepravedne raspodjele dobara koja neodgojene i bahate ljude čini još neodgojenijima i bahatijima, a one dobre i naivne ponižava i obespravljuje. Elite više nema. Postoji samo surovost. I, kada pratimo živote bogatih i slavnih, znajmo da u biti pratimo živote surovih ljudi.

Podijeli članak:

Facebook
Twitter
Reddit
WhatsApp