Živimo u sustavu u kojem siromašni hrane bogate kako bi bogati bili još bogatiji


Čitajući i slušajući o sve češće spominjanoj društvenoj odgovornosti (CSR – Corporate Social Responsibility) velikih tvrtki, stalno očekujem kada će konačno neka od velikih i moćnih multinacionalnih korporacija početi organizirati domjenke za beskućnike, dijeliti besplatno hranu onima koji je ne mogu kupiti, poklanjati krov nad glavom najugroženijima…

Doista, zašto, na primjer, velike farmaceutske tvrtke ne počnu već jednom besplatno slati svoje lijekove onima kojima su nedostupni? Zašto umjesto modnih revija, golf ili polo turnira i ostalih glamuroznih događanja, netko od moćnika ne organizira humanitarnu reviju svjetskih nepravdi, po čijoj bi pisti hodali ljudi omršavjeli od gladi iz svih siromašnih krajeva svijeta te raznim virusima zaraženi ili na bilo koji drugi način obespravljeni ljudi, kako bi upozorili bogate moćnike na stvarne probleme ovoga svijeta? Kada bi ih paparazzi počeli fotografirati, a svjetski mediji objavljivati njihove fotografije, svi crveni tepisi ovoga svijeta mogli bi se posramiti sebe samih i svojih poklonika, među kojima, doduše, ima i dobrotvora, ali još uvijek nedovoljno za konačno suzbijanje gladi, siromaštva, bolesti i svih ostalih nepravdi ovoga svijeta.

Žalosna je spoznaja da su svi ti problemi i te kako (ne lako, ali ipak) rješivi što se tiče materijalnih sredstava koja su potrebna za njihovo rješavanje, ali zašto onda oni još uvijek postoje? Znajući za male, napaćene, izgladnjele i onemoćale ljude iz zemalja Trećeg i Četvrtog svijeta koji žude za kapljom vode i korom kruha, kako samozvana elita može tako sebično uživati u glamouru i isticanju svojih često nezakonito stečenih raskošnih vila, jahti, limuzina i skupocjenih odjevnih predmeta i modnih dodataka? Obogaćivanje jednog dijela svijeta koje počiva na temeljima osiromašivanja onog drugog dijela svijeta nešto je najstrašnije što nam se moglo dogoditi. No, svemu jednom mora doći kraj.

Danas više nije popularno govoriti o kolonizaciji, porobljavanju i tome slično, jer sve je to tržišna utakmica, zar ne? Ako u toj utakmici jedna momčad igra u tenisicama na mlazni pogon, a druga potpuno bosa, gospodarske kladionice neće primiti puno uplata s našim predviđanjima neizvjesnih rezultata. Sve se unaprijed zna: znaju se predodređeni pobjednici i gubitnici. Još kad si čovjek pomisli da bosonogi igrači te neravnopravne tržne utakmice kroje i šivaju tenisice na mlazni pogon onom dijelu svijeta koji se bogati na njihovim leđima (čitaj: njihovu radu), cijela slika postaje nam još tužnija. Bogatstvo profitira od nečijeg siromaštva. Siromašni hrane i oblače bogate, ali zato ne bismo mogli reći da bogati hrane i oblače siromašne. Siromašni hrane bogate i upravo zbog toga oni sami postaju svakim danom materijalno sve siromašniji, ali zato i duhovno bogatiji. Bogati ne hrane nikoga osim sebe samih i zato su svakim danom sve bogatiji materijom i sve siromašniji duhom. Davanje sebe, svoga rada i svojih sredstava nekom drugom ispada kao porobljavanje samoga sebe u korist novih robovlasnika.

Ali i robovi novoga doba jednoga će se dana dignuti iz lokve vlastitog znoja i poželjeti biti vlasnicima svoga rada i svojih proizvoda. Dominacija moćnih zemalja jednoga će dana prestati. Jer, kolo sreće se okreće. Ne staje.

Kada se samo sjetim kako smo se svojedobno nudili Europi da nas uzme u svoje krilo, misleći kako ćemo ulaskom u EU strašno profitirati. Ne vidim u čemu smo to profitirali? Kada se samo sjetim tih godina za vrijeme kojih smo živjeli u euronostalgičnoj atmosferi neodobrene nam europeizacije i prilagođavanja zakona europskim standardima, svakodnevno lutajući šumom otvorenih i zatvorenih poglavlja za pregovore s EU-om. Raspoloženje sveopće apatije i potpune ravnodušnosti prema domaćem i svjetskom gospodarstvu bilo je i tada, kao i danas više nego očito. Nismo više znali što bismo, pa umjesto lokalnih festivala organizirali europeizirane svečanosti, misleći: netko će već primijetiti naš trud. Što nam je to značilo? Prodali smo suverenost za brand i identitet koji danas opstaje samo na razini simbolike.

Danas kada sve direktive dobivamo od EU i SAD-a, morali bismo znati da će u budućnosti i SAD i Europa biti potpuno deplasirane u tržnoj utakmici s bosonogima. Te iste bose nožice i ručice koje danas marljivo kroje brandirane odjevne predmete za nikakav novac, već sutra će vladati svijetom.

Azijski divovi koji još uvijek u čast velesilama na zalazu glume bosonoge patuljke i sluge ne spavaju. To isto ropstvo u kojem je rođeno jedinstvo njihova duha i zajednička želja za uspjehom, jednoga će im dana dobro poslužiti u osmišljavanju svoje premoći za koju će tada biti teško reći da je lišena duha kao što je bila premoć Zapada. Jednoga će se dana osiromašeni Jug okrenuti protiv Sjevera. Jug će biti Sjever, a Istok će biti Zapad. Razmišljamo li ponekad o tome? Nije pametno gurati se ni pod čiju čizmu. Zbog i u ime čega? Ne šljive nas ni pet posto. Imamo u tom Europskom parlamentu svoje predstavnike koji osim njihovih govora nemaju nikakav utjecaj na donošenje važnih odluka.

Eto, danas je i Hrvatska dio tog licemjernog društvanca koje samo želi profitirati od našeg turističkog proizvoda i naših plodnih slavonskih njiva – i ništa više. Pod čiju smo se čizmu tako uporno gurali i zbog čega? Zar nismo svjesni toga da smo u smislu europeizacije upravo mi danas ti bosonogi krojači njihova blagostanja, ti patuljci koji njima trebaju kako bi postali još bogatiji i još gordiji. Zašto se onda netko ne sjeti da bismo i mi, ako to želimo, također u ovom dijelu svijeta mogli biti i potencijalni divovi, kao što su to i svi ostali trenutni gospodarski patuljci? Nijedan div ne mora dovijeka ostati div, kao što ni patuljak ne mora dovijeka ostati patuljak. Sve se mijenja, kolo sreće se okreće, ali čudno, nikako da se okrene u korist Hrvatske.

Podijeli članak:

Facebook
Twitter
Reddit
WhatsApp