Mir

Promatram jutros ovu njuškicu što je glavu namjestila na zraku sunca i udišem nečuveni mir, milost i blagoslov.

Pažnjom nježno prelazim preko psećih obrva i nečeg što nalikuje mu na trepavice, preko uha, šapica i tople mu, prisutne energije koja se poput neke svete maglice širi prostorom.

Dišem duboko i svjesno. Ramena držim opušteno, a leđa uspravna.

Potpuno pažljivo prinosim šalicu ustima i otpijam gutljaj.

Svjesna sam prolaska tekućine kroz tijelo i to me još dodatno usidruje u samu sebe.

Jedno je dijete uz svjesni, nježni i snažni zagrljaj samo jutros otišlo u školu.

Pitalo me je s ljubavlju imam li desetak kuna za neki zalogajčić koji bi putem kupilo.

Potpuno sam prisutno posegnula u torbu i izvadila novac. Potpuno sam mu ga svjesno dala.

Potpuno svjesno ga je primio. Drugo dvoje djece je nešto kasnije, također uz svjesni, nježni i snažni zagrljaj suprug odveo u vrtić.

Danas je veseli petak – dan kada mogu donijeti neku svoju igračku od kuće u vrtić.

Potpuno prisutno i s ljubavlju su je odabrali. Duboko sam mirna i utjelovljena.

Ništa ne prosuđujem, ni oko čega ne nastojim. Samo jesam. Ne planiram.

Ne pitam se. Moj um nikamo ne zalazi.

Možda sutra neće biti prilike za ovakav zaron u sebe. No, sutra je daleko, a sada traje vječno.

Uvijek je sada. Iz tog mira se mogu iznjedriti čuda za koja um nema nikakvo objašnjenje.

Zato i šuti, umjesto da vrti uvijek iste, izlizane priče.

Želim vam iz dubine duše zaron unutra.

Grlim vas beskrajem.

Hvala, Živote