- Marina Papec
- 11/03/2022
- 11:19
Promatram jutros ovu njuškicu što je glavu namjestila na zraku sunca i udišem nečuveni mir, milost i blagoslov.
Pažnjom nježno prelazim preko psećih obrva i nečeg što nalikuje mu na trepavice, preko uha, šapica i tople mu, prisutne energije koja se poput neke svete maglice širi prostorom.
Dišem duboko i svjesno. Ramena držim opušteno, a leđa uspravna.
Potpuno pažljivo prinosim šalicu ustima i otpijam gutljaj.
Svjesna sam prolaska tekućine kroz tijelo i to me još dodatno usidruje u samu sebe.
Jedno je dijete uz svjesni, nježni i snažni zagrljaj samo jutros otišlo u školu.
Pitalo me je s ljubavlju imam li desetak kuna za neki zalogajčić koji bi putem kupilo.
Potpuno sam prisutno posegnula u torbu i izvadila novac. Potpuno sam mu ga svjesno dala.
Potpuno svjesno ga je primio. Drugo dvoje djece je nešto kasnije, također uz svjesni, nježni i snažni zagrljaj suprug odveo u vrtić.
Danas je veseli petak – dan kada mogu donijeti neku svoju igračku od kuće u vrtić.
Potpuno prisutno i s ljubavlju su je odabrali. Duboko sam mirna i utjelovljena.
Ništa ne prosuđujem, ni oko čega ne nastojim. Samo jesam. Ne planiram.
Ne pitam se. Moj um nikamo ne zalazi.
Možda sutra neće biti prilike za ovakav zaron u sebe. No, sutra je daleko, a sada traje vječno.
Uvijek je sada. Iz tog mira se mogu iznjedriti čuda za koja um nema nikakvo objašnjenje.
Zato i šuti, umjesto da vrti uvijek iste, izlizane priče.
Želim vam iz dubine duše zaron unutra.
Grlim vas beskrajem.
Hvala, Živote