Ovo što se sinoć dogodilo u Zagrebu je događaj bez presedana, kako je u svojoj izjavi rekao zagrebački gradonačelnik Tomislav Tomašević. Da jedan zrakoplov padne usred Jaruna u 23 sata bez da je itko detektirao taj zrakoplov, znajući da je bio u našem zračnom prostoru osam minuta te se potom srušio, to je doista nevjerojatno i skandalozno i ne jamči nam nikakvu sigurnost. Tko će za ovo odgovarati? Tko će dati ostavku? Tko će Hrvatskoj i Zagrebu platiti odštetu?

NATO-ova zaštita zračnog prostora zemalja članica, sada smo to i na svojoj koži osjetili, očito ne funkcionira onako kako piše u papirima koje smo zajedno potpisali. Očito ne funkcionira onako kako bismo htjeli da funkcionira i onako kako bi trebala funkcionirati u svim zemljama članicama. Imamo se pravo kao država i kao narod osjećati zanemareno i poniženo od strane svijeta. Da se ovo kojim slučajem dogodilo u nekoj drugoj državi, svi bi bili na nogama, u to sam uvjerena.

NATO će po svojoj poslovnoj dužnosti objaviti priopćenje u kojem će, u želji da se opravdaju, napisati kako su taj objekt cijelo vrijeme pratili, kako su cijelo vrijeme znali o kakvoj se točno letjelici radi i kako nije riječ o nekom napadu i tome slično. Ali niti jedno njihovo objašnjenje me niti najmanje ne zanima. Jedino što me zanima je činjenica da je spomenuti leteći objekt pao na glavni grad jedne članice NATO-a, naš grad Zagreb. To je apsolutno nedopustivo. Zar ćemo šetati gradom i čekati što će nam pasti na glavu? Zar je to sigurnost koju nam NATO nudi? Zar se ovakvi propusti mogu događati? Zar je Hrvatska ponovno u ratu, a da to niti ne zna?

Građani Zagreba već su dovoljno istraumatizirani od svih mogućih potresa, izmučeni od pandemije, kao i svi, tako da ovaj nemili događaj sigurno nije lako pao niti jednom stanovniku našega glavnog grada. Na ružan smo način shvatili kako nismo zaštićeni. To je sada očito. Što nakon ovoga možemo očekivati? Tko nam može jamčiti sigurnost dok šećemo našim gradovima? Tko garantira za sigurnost našeg zračnog prostora? Ovo je sramota i za NATO i za Hrvatsku koja si je to dozvolila. Čekamo odgovorne da se jave. Čekamo ostavke. Čekamo reakcije. Čekamo ozbiljne reakcije na ovaj incident koji se nije smio dogoditi. Hrvatska i Zagreb nisu u ratu. I ne mogu nam neidentificirani leteći objekti bezglavo lutati po našem zračnom prostoru kako bi nam, kada im nestane goriva ili kada su kojim slučajem možda krivo kodirani, padali po glavama. To je neviđeni skandal.

Ta je letjelica, prije nego što je pala u našem Zagrebu, prešla teritorij Rumunjske i Mađarske. Bolje da ne mislimo što bi se dogodilo da je, ne daj Bože, bilo žrtava. Tada bi taj događaj dobio na težini. Ovako se svi oni koji se osjećaju odgovornima da nešto kažu izvlače na to da je ‘sva sreća što nije bilo žrtava’, to im je glavni argument. Ali, trebamo shvatiti ozbiljnost tog događaja i ponašati se ozbiljno kao da je i bilo žrtava, jer to se doista moglo dogoditi, a ne govoriti – ‘sva sreća da je bilo kasno’, ‘sva sreća da je letjelica pala na tlo gdje nije bilo ljudi’ i tome slično. Zar ti ljudi sebe uopće čuju?

Ta je letjelica mogla pasti bilo gdje, mogla je pasti na zgradu u kojoj žive ljudi ili na neke slučajne šetače, sve se to i te kako moglo dogoditi. Trebali bismo hipotetski sagledati taj nemili događaj i pristupiti mu državnički i s punom odgovornošću. Prava je sreća da nema žrtava. Naravno. Ali, moglo ih je biti. Sve u svemu ovo što se dogodilo uistinu je skandalozno, da na glavni grad jedne članice NATO-a padne letjelica i nikome ništa. Budimo toga svjesni i tražimo odgovornost za našu sigurnost i naše živote koji su u rukama onih koji ne žele preuzeti odgovornost, niti se postaviti prema svijetu onako kako treba – ponosno i s ljubavlju prema svome narodu. Možda nemamo suverenosti, možda nemamo više ništa što možemo zvati našim, ali zato još uvijek imamo jedni druge, zar ne?