Putuj. Toliko prostranstvo je u tebi. Svemiri i Svemiri, Stvaranja, Putovanja… Toliko raznolikosti… Tolika divna prostranstva. Nema kraja. Nema završetka. To je predivno, ljubavno putovanje. To divno traženje sebe…

 I kad pronađeš onu srž u sebi koja nema uporište u ovom iluzornom svijetu, a samo si zagrebao po površini, ništa te više neće vezati za sebe, neće te zarobljavati ni crpiti te kao prije.

Ljepota… Ljubav… Toliko boja i divnih zvukova… Toliko svjetova o kojima nisi ni sanjao…

I sve čežnje, kao cvjetovi raznobojni, se rasprostru ispred tvojeg lica. Tog vječitog lica, pred tvojim vječitim očima punih života, punih ljubavi…  Da, i ja bih da me vole. Da me ponekad zagrle kao nedužno i nemoćno dijete… Ali to samo On može…  Pusti ljude… I oni se traže, putuju i čeznu.

I jedino što možeš, možeš ih voljeti. Htjela bih jednom potrčati onim poljanama što ne pripadaju ovome svijetu. Htjela bih vrištati od smijeha sa svima njima, vama, braćom i sestrama u duhu. U duši…  I tako bi Ljubav tekla poljanama, svijetleći kao tisuće Sunaca… I ne proklinji čežnju, ma koliko sve prokletija bila. Jer baš ona, tako dobronamjerno prokleta, drži te na tom putu.

Putu u sebe…