Nedavno sam bio u jednom društvu u kojem je jedna od tema bila dvostruko oporezivanje, točnije nepostojanje Sporazuma o dvostrukom oporezivanju između Hrvatske i SAD-a. Nisam znao puno o tome, pa sam slušao ljude koji su o tome pričali. Nisu davali puno informacija, ali dovoljno sam toga čuo kako bih donio neke svoje zaključke koji mi se nisu svidjeli. Išao  sam potom na Internet da vidim kada su objavljene posljednje informacije o tom nepotpisanom sporazumu i došao do spoznaje kako su probni baloni u vezi istoga posljednji put u medijima bili 2020. godine. I, od tada opet ni riječi o tome.

U rujnu danas već poodmakle 2020. godine mediji su pisali: „Veleposlanik SAD-a Robert Kohorst prošli je tjedan Vladi uručio prijedlog nacrta sporazuma o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja između SAD-a i Hrvatske, dokument o kojem dvije zemlje pregovaraju već četvrt stoljeća“, što je doista nevjerojatno i pomalo smiješno da se dvije zemlje već toliko desetljeća ne mogu dogovoriti oko tog sporazuma. Pravo je pitanje – zašto se već jednom taj Sporazum ne potpiše? I, tu je još niz drugih pitanja koja se tiču svakodnevne prakse, odnosno svega onog što se događa zbog nepostojanja tog sporazuma s čime javnost nije do kraja upoznata, niti se itko s tim zamara, jer ih se ne tiče, a možda bi ih se trebalo ticati. Javnost nije upoznata s time što je bilo nakon što je Robert Kohorst predao taj nacrt. To su zove polovično informiranje javnosti.

Nakon susreta američkog veleposlanika s ministrom financija Zdravkom Marićem u Banskim dvorima iz Vlade su tada šturo izvijestili kako će sporazum pružiti “dodatnu pravnu sigurnost poreznim obveznicima, poglavito onima s dvostrukim državljanstvom, spriječiti dvostruko plaćanje poreznih obveza te ih zaštititi od eventualnih diskriminatornih postupaka”. Kojih, pitamo se? Ali, odgovora nema. Javnost uopće nema pravu sliku o tome što nepostojanje ovog sporazuma u praksi znači. Da li možda dvostruko plaćanje poreza znači i dvostruki povrat istoga? Pa, nitko nije lud da plaća dupli porez u dvije države. Kome bi se to uopće isplatilo? Sve mi je to čudno. Ako su ti ljudi s dvostrukim državljanstvom toliko financijski zakinuti, zašto ovdje žive i zašto se ne bune zbog nepostojanja tog sporazuma?

Prosječnom građaninu nije jasno što sve ova zakonska rupa omogućava dvostrukim državljanima SAD-a i Hrvatske, no to najbolje znaju oni sami i oni ljudi koji su bliže upoznati sa svim blagodatima u kojima ti ljudi uživaju jer mogli bismo laički zaključiti kako ti ljudi praktički nisu obvezni plaćati porez niti u jednoj, niti u drugoj državi upravo zbog nepotpisanog Sporazuma o dvostrukom oporezivanju, odnosno oni mogu plaćati dupli porez, kako bi im se isti vratio s obje strane. Kako to izgleda, to najbolje znaju porezni službenici koji pomažu našim  dvostrukim državljanima SAD-a i Hrvatske u ispunjavanju bezbrojnih papira za njihove povrate poreza.

Oni možda mogu jednoj državi reći kako su platili porez u drugoj državi i obratno, bez prava obje države da traže bilo kakve povratne informacije o plaćenom porezu jer nikakvog sporazuma nema. Ne želim ulaziti u to, jer bilo mi je dovoljno biti u tom društvu kada je jedan naš zaposlenik s dvostrukim državljanstvom koji radi u SAD-u rekao kako su on i njegova supruga kao  dvostruki državljani SAD-a i Hrvatske u legalnom poreznom prekršaju i kako se nadaju da još dugo taj Sporazum neće biti potpisan. Iz priloženog možemo zaključiti da očito dvostrukim državljanima odgovara činjenica da se taj Sporazum uporno ne potpisuje. Zašto je tome tako kada se u javnost plasiraju informacije kako je tim ljudima život otežan zbog nepostojanja tog sporazuma? Što je u svemu tome istina, a što laž? Ako ti nešto otežava život, bunit ćeš se, pisat ćeš o tome, progovarat ćeš o tome. A, ova šutnja mi samo daje misliti kako informacije koje dobivamo o tome nisu potpune.

Godine 2020. na pitanje kada bi famozni sporazum mogao stupiti na snagu, ministar Marić nerado je iznio vremenski okvir, ističući kako to ne ovisi samo o hrvatskoj strani. Ta mantra ponavlja se već desetljećima – ne ovisi samo o jednoj strani, ne ovisi samo o jednoj strani. Koga vi vučete za nos? Zbog čega se već jednom oko toga ne dogovorite? Zar je to biračko tijelo toliko važno HDZ-u? Zar toliko ima tih dvostrukih državljana? Zaključci se vrlo lako mogu donijeti. Pitam se u kojoj državi ti ljudi plaćaju porez? I – zašto im toliko odgovara  nepostojanje tog sporazuma?

U javnost se plasira informacija kako nepostojanje tog sporazuma šteti objema državama, tvrtkama i pojedincima. Ako je tako – zašto se čeka s  potpisivanjem istoga?

Dvostruko oporezivanje zvuči financijski iscrpljujuće za ulagače. Sporazumi o izbjegavanju takve prakse predstavljaju važan alat zaštite investitora i izravnih inozemnih ulaganja. 

Američka gospodarska komora u svojoj je analizi navela kako bi izbjegavanje dvostrukog oporezivanja dovelo do povećanja ulaganja iz Hrvatske u SAD, da su postojeće kumulativne porezne stope u SAD-u više nego u Hrvatskoj i da djeluju destimulirajuće na tvrtke iz Hrvatske.

Dodatni razlog za taj korak je činjenica da trenutačna situacija potiče tvrtke s obje strane da posluju preko podružnica registriranih u drugim zemljama, što znači i dodatne financijske izdatke. Sporazum bi donio veći i jeftiniji transfer znanja i iskustva, posebno za male i srednje tvrtke te tvrtke u IT sektoru, a naposljetku i, kako kažu – “bolji porezni tretman državljana SAD-a koji rade, borave ili su vlasnici nekretnina u Hrvatskoj”. Nije nam jasno što to u prijevodu točno znači „bolji porezni tretman“, jer ne vidim da se itko od tih ljudi buni. Naprotiv… Čini se kako im upravo odgovora trenutni porezni tretman.

Objašnjavajući prosječnom čovjeku što dvostruko oporezivanje znači, primjerice, za tvrtku u Hrvatskoj koja je u stopostotnom vlasništvu američke tvrtke, AmCham iznosi da ona mora platiti 18 posto poreza na dobit u Hrvatskoj te porez na kamate, naknade i dividende, tako da je ukupni iznos isplaćen američkom vlasniku osjetno manji nego što bi bio u slučaju da je sporazum potpisan. Isto vrijedi i za poslovanje hrvatskih tvrtki na području SAD-a.

“Pritom je opterećenje još veće od navedenog primjera jer su u SAD-u sve tri stope poreza po odbitku 30 posto za zemlje koje nemaju potpisan sporazum. To se posebno odnosi na hrvatske IT tvrtke koje su u znatnijoj mjeri prisutne na tržištu SAD-a”, stoji u analizi AmChama.

Kao najčešći primjer ekonomskog dvostrukog oporezivanja navodi se da tvrtka plaća porez na dobit, a potom porez plaćaju i dioničari na dividendu isplaćenu iz te oporezovane dobiti. Jedna zemlja može oporezivati dohodak po kriteriju njegova nastanka, a druga na temelju prebivališta. Prosječnom čovjeku, naravno, ništa od toga nije jasno, pa se nitko s tim niti ne zamara.

Sporazumima se to najčešće rješava tako da zemlja u kojoj je obveznik poreza rezident ne naplaćuje porez na dohodak koji je već bio predmet oporezivanja u inozemstvu ili se odobrava odbitak od poreza u visini iznosa poreza plaćenog u inozemstvu. U slučaju tvrtki najčešće se koristi sustav odbitka dividende, sustavi imputacije ili odvojenih poreznih stopa. No, pojedinci nisu tvrtke i za  njih vrijede neka posve druga administrativna pravila s kojima nismo upoznati.

O statusu ex-pat nisam kompetentan pisati (iako pretpostavljam da i taj status donosi neke privilegije ljudima), kao što ne znam dovoljno o gore spomenutom nepotpisanom sporazumu, ali ne volim nepravdu i ne volim imati osjećaj kako živim u državi u kojoj je bilo tko privilegiran na štetu nekog drugog.

Jedno je sigurno – netko tko ima samo jedno državljanstvo nepovratno plaća porez na sve u svojoj  državi, a svi drugi znaju što i kako rade i što im ide u prilog i što im šteti. Neka i dalje rade nacrte sporazuma koji nikako da se potpiše. Neka i dalje mažu oči javnosti. A, svi oni kojima takva situacija odgovara neka uživaju i dalje u njihovim legalnim prekršajima i privilegijama za koje znaju samo oni. Ako  je Hrvatska s Kanadom taj isti sporazum potpisala danas već davne 2009. godine, zašto taj sporazum ne potpiše sa SAD-om?

Zar je tako teško uspostaviti suradnju poreznih službi Hrvatske i SAD-a kako bi se napokon počele rješavati sve moguće nejasnoće i nesporazumi zbog nepostojanja ovog sporazuma? Pregovori ovih dviju strana oko ovog Sporazuma traju u nedogled, a godine 2020. njihov je završetak bio predviđen za kraj te godine. Hrvatsku u tim beskrajnim pregovorima zastupa Ministarstvo financija. Koja strana odugovlači s potpisivanjem ovog sporazuma i zbog i u ime čega? Javnost to  ima pravo znati.