Sustavno propadamo dok čekamo jeftiniju kap benzina


Kako se politika manifestira u našem svakodnevnom životu? Osjetimo je svaki dan. Svaki dan događa se neki novi udar na naš džep, neko novo poskupljenje, neko novo neugodno iznenađenje koje nam serviraju naši političari. Sjedneš u auto i ideš na benzinsku crpku po benzin u zadnji čas prije poskupljenja, eto kako se politika manifestira u našim životima.

Čekaš svoj red u dugoj koloni, zajedno s ostalim vozačima, slušaš glazbu na radiju i razmišljaš o svemu. Razmišljaš o zajedništvu svih nas koji smo u svojim automobilima. Razdvojeni smo limom i staklom, a spojeni mislima. Spojeni smo državom u kojoj živimo i koju plaćamo.

Na radiju je svirala pjesma Parnog valjka „Godine prolaze“ dok sam i ja sinoć s ostalim građanima za volanom čekala svoj red na nešto jeftiniji benzin. „Kapne dan, pa dođe noć. Prođe noć, pa kapne dan. Korak naprijed, natrag dva, ode godina…“ I ne samo godina. Prođe tako i život. Dok nešto čekamo. Dok čekamo jeftiniju kap benzina. Dok sanjamo. Dok razmišljamo o svemu onome što je bilo, što je moglo biti, što bi još moglo biti i što će biti.

Ta kolona nas naivnih građana koji smo sinoć požurili na benzinske crpke malo lagati sami sebe kako ćemo nešto uštedjeti jer smo pet do dvanaest došli po jeftiniji benzin podsjetila me na nekadašnje kolone automobila na granici, kada su nas carinici satima znali zadržavati na granici na našem putu kući iskazujući neku svoju moć.

Promatrala sam sinoć lica ljudi koji su tankali benzin. Svaki auto dobio je pun rezervoar, pretpostavljam, a nakon toga vidiš ozarena lica sretnih ljudi koji imaju osjećaj kako su profitirali. Nitko od nas nije profitirao. Željeli smo samo još par minuta živjeti u laži kako smo prošli jeftinije. Žalosno je sve to. Nemam druge riječi za to.

Slovenija koja ima daleko viši standard od Hrvatske zamrznula je cijene benzina, a mi ga plaćamo skuplje od njih. Nevjerojatno. Loša vijest, jedna za drugom. Pitam se – kako da te loše vijesti, baš kao u spomenutoj pjesmi Parnog valjka preskočimo kada nam te iste loše vijesti doslovno ulaze u džepove, pa ih je nešto teže preskočiti? Da. Politiku zanimaju samo naši džepovi u koje svakodnevno nemilosrdno ulazi. Politiku sigurno ne zanima kako se svatko od nas osjeća dok se ona tako brutalno manifestira u našim životima.

Nije tajna. Industrija ratova je u punom jeku, a ratovi se nikada ne događaju bez razloga, oni su tu kako bi netko profitirao te kako bi nakon njih iz pepela niknuo neki novi svijet, skrojen po modelu onih koji su ih i osmislili, uvijek s nekim novim glupim izgovorima koje više nitko ne može progutati. Novi sojevi virusa su već u narativu, već su u pripremi za lansiranje u medije, prijeti nam nestašica hrane, ljudi su već počeli stvarati zalihe.

Dižu se novci iz banaka, ne znaju ljudi koliko će novac kao takav još uopće vrijediti, pa ga žele pretočiti u neku drugu vrijednost, dok ne vide što će budućnost donijeti. Internet je preplavljen fotografijama ljudi koji kupuju vagone ulja i brašna. Čega sve još neće biti, pokazat će vrijeme. Ali, jedno je sigurno, puno toga još neće biti, puno više toga nego onoga čega će biti.

Dakle, očekuju nas daljnja inflacija, sve veća glad, sve veća neimaština, nova poskupljenja i nove neizvjesnosti. Čudne letjelice nam padaju s neba u naše dvorište, iako smo članica NATO-a, borbeni avioni vrše prelete po našem nebu, a ljudi samo gledaju kako bi preživjeli, što drugo i mogu.

Živjet ćemo iz dana u dan zasuti novim lošim vijestima koje su tu da nas podsjete da smo robovi sustava i da će nas tlačiti do mile volje i da mi tu ništa ne možemo. Nema više dugoročnih planova. Sada postoje samo dani. Dan po dan. Kapat će jedan po jedan, kao u pjesmi, dok ne prođe još jedna godina našeg preživljavanja. Dok ne prođe život.

Na nama je da svaki dan proživimo što dalje od loših vijesti, pa makar proveli trenutke u autu, u slatkim lažima kako smo doskočili političarima i uspjeli jeftinije kupiti benzin, a još smo k tome i slušali dobru glazbu koja nas vraća u vrijeme ljubavi i romantike, u vrijeme kada obruč oko nas još nije bio toliko stegnut, u vrijeme kada naši ljudi nisu puzali, već uspravno i ponosno hodali ulicama.


Zapratite nas i na našem Telegram kanaluhttps://t.me/epohaportal

Podijeli članak:

Facebook
Twitter
Reddit
WhatsApp