Svakodnevno na televiziji pratim vijesti o ratu u Ukrajini zgrožen tim zbivanjima. Ponovno su mi se vratile već potisnute slike iz rata u Hrvatskoj, jer mi smo sve to prošli: invaziju, granatiranja, neizvjesnost, strah, rušenje gradova i ubijanje civila. Zbog svega toga duboko suosjećam s Ukrajincima. A potom nove vijesti o tome kako je na Zagreb pao dron. Kada su rekli – dron, mislio sam da je pala „stvar“ od dvadesetak kilograma s nožicama poput velikog pauka. A tada sam sa zaprepaštenjem u vijestima na televiziji vidio da je spomenuta „stvar“ duga 14 metara i teška šest tona. Ta raketa je u niskom letu preletjela i iznad zgrade u kojoj žive moj sin Matej i njegova djevojka Karla. Potpuno jasno su je čuli i toliko bučno da je Karla nekoliko puta rekla: „Samo da to ne padne na nas!“ Ponovno panično gledam sve vijesti i pokušavam shvatiti kako se uopće tako nešto moglo dogoditi.
Nakon što sam poslije svega toga psihički potpuno iscrpljen ugasio televizor, sjetio sam se svoga djetinjstva i jednog potpuno drukčijega gledanja televizije.
U ono doba ljeta su na selu bila duga i topla, a zime hladne i s puno snijega. Nije tada bilo mobitela, ni društvenih mreža. Nije čak bilo ni električne mreže. A onda je selom prostrujala vijest na razini današnjih breaking news: “Ide struja, ide struja!” I nije bila fake news.
U selo su u kamiončiću stigli ljudi u plavim radnim odijelima sa znakom munje na lijevom gornjem džepu te pokraj kapele Presvetog Trojstva počeli kopati i betonirati. Tu je uskoro niknula trafostanica. I seljani su uzeli lopate i krampove, zasukali rukave, zabacili šiltkape i počeli po selu kopati rupe po vrtovima uz cestu pokraj Save gdje im je geodet s teodolitom označio kolčićima. Potom su veliki kamioni dovezli bandere, jedna po jedna ukapana je u zemlju, a gotovo su istodobno razvlačene žice. Električari su se pomoću penjača sa zupcima visoko penjali na stupove i montirali žice na izolatore… E, kakva je to fešta bila kad je zasvijetlila prva žarulja!
A gdje bi drugdje fešta bila održana nego u prostorijama vatrogasnog doma, koji nije bio samo sjedište dobrovoljnog vatrogasnog društva nego i središte društvenog života sela, mjesto za vatrogasne zabave (s neizostavnom tombolom, „plesom srdaca“ i posebnom glazbenom numerom uz najavu „dame biraju“), obilježavanje državnih praznika, godišnjica DVD-a, povremene priredbe za krstitke, svadbe, pa i karmine. Danas bismo rekli za sve evente.
Nije prošlo dugo otkako su po kućama zasvijetlile žarulje i selo obasjala javna rasvjeta, predsjednik DVD-a sazvao je sastanak. Svi su očekivali da će na dnevnom redu biti kupnja novog vatrogasnog agregata, jer „Rakovica je odavna dala svoje”, ali prva i jedina točka dnevnog reda bila je – kupnja televizora.
Bilo je nekih koji su bili protiv takvog troška, jer “nude nam povoljno agregat Rosenbauer, a znate kaj je Rosenbauer“, no ipak je pri glasanju za televizor bilo više ruku u zraku.
Nije trebalo dugo čekati. Televizor je ubrzo dopremljen i u prostoriji lijevo od ulaza u dom zauzeo je počasno mjesto na polici iza velikog drvenog šanka, na krovu je osvanula antena, a urgentno je kupljen i TV stabilizator. Kad nije bilo potrebe za rad šanka, na cigleni pod bile su paralelno sa šankom poredane drvene klupe.
Desno od ulaza u dom bilo je vatrogasno spremište, a ravno, kroz velika dvokrilna kaubojska vrata, kao u saloonu, ulazilo se u salu koju su uza zidove uokvirivali drveni stolovi na X nogarima i sklepane klupe. Sala je imala i pozornicu, na daskama koje život znače. Na nju se moglo kročiti kroz vrata s njezine lijeve i desne strane preko četiri-pet stuba i ostati u zapozorju iza teških samtenih zastora boje trule višnje i znacima vremena. Na stropu ispred pozornice visjela je od zida do zida hrvatska zastava, a u sredini gdje je mjesto za zvijezdu bila je obješena slika mlađahnoga druga Broza. Zbog nje su na adresu DVD-a organi javnog reda i mira upućivali opomene: „Fotografiju treba zamijeniti novijom, jer drug maršal ima slika i u boji, nema na tome da se štedi…“ Prilikom preuređenja doma pozornica je srušena da bi se dobilo na prostoru, a zastava i slika završile su u vatrogasnom spremištu. I danas me zanima je li ispod slike na zastavi bila ušivena zvijezda.
Bilo je u toj sali svadbi, vatrogasnih zabava na blagdan Presvetog Trojstva, dočeka novih godina, bilo je onih zabava kojima je svrha bila skupiti nešto novca za izlete mladih vatrogasaca… A bilo je i priredbi. Sjećam se one s temom slijetanja čovjeka na Mjesec. Hoće li uspjeti, svi su se pitali. Ali kada se iza zastora začuo zvuk motorne pile, svi smo znali da je naš Apollo 11 uspješno lansiran.
No vratimo se za šank, odnosno prostoriji s TV-om, koja je od njegova instaliranja postala središte seoskog društvenog života, informiranja i zabave. Pratio se TV program, a udarne emisije nisu se propuštale, posebice serije, a svatko je imao svoju omiljenu. Mi klinci voljeli smo gledati Mendu i Slavicu, mozaičnu emisiju za djecu, u kojoj smo gledali medvjedića Mendu Medvedića i njegovu prijateljicu Slavicu (Filu). Gledali smo i Bonanzu, kaubojske priče o obitelji Cartwright, o ocu Benu i sinovima Adamu, Hossu i Little Joeu, a s dopuštenjem starijih i seriju Dugo toplo ljeto, s glavnim likovima Benom Quickom (Roy Thinnis) i njegovom partnericom Klarom Warner (Nancy Malone). Serija je bila toliko popularna da su slike Bena i Klare punile albume, a posteri ukrašavali zidove soba curica i djevojaka. Ponajviše zbog Bena…
A kada je na naše ekrane stigla TV serija Gradić Peyton (Peyton Place), mnogo godina kasnije nazvana „prabakom svih sapunica“, selo je već nakon nekoliko epizoda izletjelo iz orbite. Junaci iz istoimenog romana američke domaćice, dotad anonimne Grace Metalious, postali su tema svih tema u selu: Allison Mackenzie (Mia Farrow), Constance Mackenzie (Dorothy Malone), Rodney Harrington (Ryan O’Neal), dr. Michael Rossi (Ed Nelson), Betty Anderson (Barbara Parkins), Norman Harrington (Christopher Connelly), Elliot Carson (Tim O’Connor) i mnogobrojni drugi zanimljivi likovi…
Ma kakva sjetva, berba, žetva, suša, poplave, sajmovi, kolinje, duga zima, poskupljenja… I mlado i staro je uoči termina prikazivanja serije hrlilo u vatrogasni dom i pješice, i biciklima, pa i na traktorima. Klupe su bile popunjene, naprijed mi klinci, a u klupama otraga stariji. Kada bi u uvodnoj špici zazvonila zvona s tornja peytonske crkve i počeli se redati prizori, pogled preko rijeke, obiteljske kuće s bijelim ogradama… i kada bi najavljivač oglasio “Ovo je nastavak priče o Gradiću Peytonu”, u našoj TV dvoranici bi se začulo „Pojačaj to!“, a mi bismo pomno pratili sve ono što bi u velikome gradu prošlo nezamijećeno. Doznavali smo o preljubima, izvanbračnoj djeci, mutnim poslovima, nečasnim radnjama, opijanjima, bolestima, pronevjerama… o stvarima koje se ne mogu sakriti iza zidova i navučenih zavjesa. A sve to u svoju je bilježnicu unosila mlada djevojka Allison, glavna junakinja, koja je željela postati novinarka. U njezinim pričama odrasli su živjeli sa svojim starim problemima, a mladi na pragu zrelosti sa svojim prvim ljubavima i razočaranjima.
S prvim kadrovima nastao bi tajac, a onda bi u klupama počelo šuškanje. Vadili bismo koštice iz džepova i grickali ih poput dabrova. Ljuske nismo imali vremena ni živaca spremati dok smo netremice buljili u ekran pa bismo ih potajno bacali ispod klupa. Tako bi s vremenom nastao tepih od koštica i za „dežurnog“ s metlom dosta posla.
Serija je imala svog najavljivača, a mi smo imali svoga „čitača“. Iako je serija imala titlove, oni nisu bili vidljivi u zadnjim redovima pa nam je naš „sinkronizator“ hruskajući koštice, stojeći uza zid (zimi zaogrnut sivom bundom kakvu su nosili elektraši), jednoličnim glasom čitao titlove i komentirao dijaloge, što bi zahvalna publika, smijuljeći se, popratila svojim dosjetkama.
Evo kako je to izgledalo…
NORMAN (sjedi za stolom, glazba i ples, parovi plešu u brzom ritmu, veselo i bučno, prilazi mu Allison, neraspoložena): Allison, što se događa, nešto nije u redu?
ALLISON (zastane kod stola i odlazi): Ma ne, sve je u redu, samo me pusti na miru.
KOMENTAR NAŠEG ČITAČA: Ma, Norman, kaj ne vidiš da ju nekaj muči.
KOMENTAR IZ PUBLIKE: Znam ja kaj nju mu muči. Ako mogu nekako pomoći samo neka mi se javi…
(Rodney viri kroz prozor, Allison ga ugleda, ali Rodneyju na terasi iz mraka prilazi Betty.)
BETTY: Rodney, želim ti nešto reći, već nekoliko puta, ali ti me nećeš slušati.
RODNEY (nervozno): Betty, nemoj me gnjaviti…
KOMENTAR NAŠEG ČITAČA: Čuj, fakin, možda ti hoće reći kak je trudna. To si nisi pomislil.
KOMENTAR IZ PUBLIKE: Jadna li joj majčica ako je trudna! Ajme sramote… Kaj će ljudi reći? Ne daj Bože!
(Na trijemu se pojavljuje Allison, Rodney je ugleda i prilazi joj. Betty ih gleda u nevjerici.)
RODNEY: Allison, čekaj, moramo razgovarati, želim ti se ispričati.
ALLISON: U redu, prihvaćam tvoju ispriku, ali postoji jedna stvar koja me muči… Betty.
RODNEY: Betty je za mene prošlo svršeno vrijeme…
KOMENTAR NAŠEG ČITAČA: Je, nemreš baš tak… Sad to veliš kad te smotala ta mala plava. Pazi dečec, da ne bu, kak se veli, za jedan časak radosti…
KOMENTAR IZ PUBLIKE (uzrujano): Ma, Allison, nemoj mu vjerovati. Laže… Kaj ne vidiš da laže ko pas.
Epizode su se nizale, „serija bez kraja“ (514 epizoda) donosila je zaplete i rasplete, a mi smo je išli redovito gledati. Statistike su izbacile brojku da je seriju u prosjeku po televizoru pratilo 6,6 gledatelja, a nas se ispred vatrogasnoga TV-a okupljalo i po pet puta više. I naš „sinkronizator“ gotovo da nije izostajao, svoju je „ulogu“ odigrao i u jednoj vrlo romantičnoj sceni.
(Ispred kamina u kojem palucaju plamičci vatrice na trosjedu sjede Constance Mackenzie, Allisonina majka, i dr. Michael Rossi)
CONSTANCE: No, još ću oprati šalice od kave pa idem.
KOMENTAR IZ PUBLIKE: Daj to već jemput operi!
DR. ROSSI: Nemoj sad, nego mi reci što osjećaš prema meni, sad, večeras.
KOMENTAR NAŠEG ČITAČA: O, tu se nekaj bu trefilo… Hm, hm, nekaj me grlo grebe, dobro bi došla jedna rakijica… Deca, gledajte van kroz prozor.
CONSTANCE: Michael, pa ovdje sam, s tobom sam, znači li ti to što…
KOMENTAR IZ PUBLIKE: Meni to baš nikaj ne znači.
DR. ROSSI: Da, ali pričaj sa mnom, molim te. Znam, zvuči kao fraza iz nekog starog filma, zar ne?
KOMENTAR NAŠEG ČITAČA: Okani se priče, bolje metni koje drvo na vatru, bu ti zgasla. I kod nas je slabo gori, hrastovina je, ali sirova.
CONSTANCE: Pokušavam te razumjeti… ali ljutiš se. I te priče o tvome povratku u New York… (odrješito ustaje, uzima kaput i kreće prema vratima).
DR. ROSSI (molećivo): Conie, molim te, ostavi kaput, ne odlazi.
KOMENTAR IZ PUBLIKE: Conie, kamo ćeš… čekaj… stoj… stani…
CONSTANCE (okreće se, spušta kaput i izazovno krene prema dr. Rossiju): Ne želim da odeš (zagrle se i počnu se ljubiti)…
KOMENTAR NAŠEG ČITAČA: Ajde de, fala ti Bože kaj si doktoru rasvetlil pamet. Badava ti fakultet, moj doktore. Ne zna žena kaj ti misliš, moraš joj reči kaj ti je pri srcu. I fertig.
KOMENTAR IZ PUBLIKE: Ni ti ne znaš kaj tvoja žena misli…
Fertig u ovom slučaj nije značio i kraj serije. Nizale su se epizode unedogled, u selu je bilo sve više televizora, ali druženje i skupno gledanje u vatrogasnom domu imalo je posebnu draž.
Prošle su mnoge godine, crno-bijele su zamijenili televizori u boji, a na naše male ekrane stizale nove i sve brojnije „sapunice“. Prisjećam se Robinje Isaure, Dinastije, Santa Barbare, Povratka u Eden… Ali i nakon toliko vremena još čujem glas Warnera Andersona u najavnoj špici Gradića Peytona: This is the continuing story of Peyton Place. I zvona peytonske crkve.
A sada se teškom mukom opet vraćam u stvarnost. Idem ponovno upaliti televizor jer uskoro će nove vijesti…
Zapratite nas i na našem Telegram kanalu: https://t.me/epohaportal
