Smirenost


Nedavno sam se zaputio u jednu državnu ustanovu jer sam trebao riješiti neke stvari kod svoje nove referentice koju do tada još nisam vidio i nismo se imali prilike upoznati. Sve što sam znao o njoj je da je nova i njezino ime i prezime. Došavši pred njezinu sobu zatekao sam nekoliko ljudi koji čekaju u redu prije mene. Jedna osoba je već bila unutra, a mi ostali smo čekali svoj red. U trenutku kad je ta osoba izlazila van po načinu govora referentice, iako je nisam mogao vidjeti jer je sjedila na svome mjestu, zaključio sam da je pod stresom. Neuobičajeno je brzo pričala, zamuckivala je, ponavljala je riječi i govorila je u izrazito visokom, neprirodnom tonu glasa. Svi ti neverbalni signali su me naveli na pomisao da je pod stresom. I tako su se ljudi ispred mene smjenjivali. Ulazili su i izlazili, a njezin glas je sve više i više odavao stres.

Proučavajući neverbalnu komunikaciju otkrio sam da je zrcaljene izrazito moćno. Ukratko, zrcaljenje je kada emitirate nečiji govor tijela i to činite nesvjesno. Ovo mi je bila odličan prilika da probam neverbalno smiriti svoju referenticu svojom neverbalnom komunikacijom.

Ljudi su izlazili i ulazili. Referentica je sjedila na svome mjestu i samo bi doviknula „dalje!“ Napokon je došao red i na mene da uđem u njenu sobu. Istim onakvim glasom mi se obratila i rekla mi da sjednem ne gledajući me. Njezin pogled je bio fiksiran za monitor dok joj je telefon neprestano zvonio. Lijevom rukom si je u više navrata popravljala kosu iako za to nije bilo potrebe jer joj je kosa i nakon toga jednako stajala. Ovakvo popravljanje kose spada u geste samoutjehe i sasvim jasno drugima daju do znanja da je osoba nervozna.

Sjeo sam na ponuđeni stolac. Držao sam se uspravno i lagano se nagnuo prema njoj. Ruke su mi bile na stolu sasvim jasno vidljive. Dok sam pričao s njom lagano bi se nasmiješio. Glavu sam malo nagnuo u stranu i povremeno bi nagnuo obrve. Jaknu sam raskopčao. Govorio sam u malo višem tonu glasa nego što inače govorim i smanjio sam volumen, malo sam tiše pričao. Sve su ovo znakovi otvorenosti, pristupačnosti i nadasve opuštenosti.

Pošto znam da svi zrcalimo jedni druge, tako sam znao da ukoliko dovoljno dugo vremena provedem s njom, da će i ona mene početi zrcaliti. Na svako njeno pitanje odgovarao sam punim rečenicama te sam joj postavljao potpitanja kako bi dobio na vremenu. Malo po malo brzina njezina govora se smanjila. Počela je sporije pričati, a glas joj je poprimio dublji ton. Nakon par slijedećih pitanja polako me je počela gledati u oči iako je još uvijek više vremena gledala u monitor jer kako mi je objasnila, treba riješiti nekakve zaostatke. Kako je vrijeme prolazilo tako je počela sve više i više gledati u mene, a manje u monitor.

Također je sad već pričala normalnom brzinom i glas joj više nije imao onaj visoki ton. Također, ruke joj više nisu dodirivale kosu. Izašla je, barem privremeno, iz tog stresnog stanja samim time jer me je podsvjesno zrcalila. Zrcalila je moj opušten i otvoren govor tijela, pa se i ona tako počela osjećati. Naime, kako naš um oblikuje tijelo, tako i naše tijelo oblikuje um. Onako kako se držimo, tako ćemo se i osjećati. Ovaj zaključak je donesen temeljem istraživanja provedenog na Harward Business School.

Na kraju našeg druženja, kada sam se ustao i krenuo prema vratima, ona se također ustala, dopratila me do vrata i potencirala rukovanje. Napominjem da nikoga prije mene nije dopratila do vrata, niti se s ikime rukovala. Time je nesvjesno pokazala koliko joj je bilo ugodno razgovarati sa mnom i što je još bitnije – taj razgovor ju je smirio.

 

Zapratite nas i na našem Telegram kanaluhttps://t.me/epohaportal

Podijeli članak:

Facebook
Twitter
Reddit
WhatsApp