Zašto dozvoljavamo da nas se sustavno ponižava i diskriminira? Zašto smo ravnodušni prema svima onima kojima ovaj svijet nanosi nepravdu? Zašto reagiramo samo onda kada se nešto događa nama? Zašto nas nije briga kada se nepravde događaju nekome drugome? Nije li ovaj svijet skrojen za sve nas, da u njemu živimo s jednakim pravima na život, zdravlje, slobodu, krov nad glavom, na rekreaciju i sport, na školovanje te na rad i ugodno provedeno slobodno vrijeme?
Zbog čega su ljudi okrenuli leđa jedni drugima? Zbog čega tako olako prihvaćaju biti privilegirani ili diskriminirani? Nikada mi to neće biti jasno. Uvijek se sjetim talijanske poslovice – Oggi a me…, domani a te… koja u doslovnom prijevodu znači – Danas meni, sutra tebi, odnosno, u prenesenom smislu – ono što se danas događa meni, sutra bi se moglo dogoditi tebi. Svi to zaboravljaju. Zaboravljaju da se dobro dobrim vraća. Zaboravljaju da netko tko svjesno drugome čini zlo, ne može očekivati ništa dobro.
Vidjevši apel talijanske djece koja zbog zelenih propusnica više ne mogu trenirati i baviti se svojim omiljenim sportovima i aktivnostima, nisam ostala ravnodušna. Ta djeca ostala su bez jednog važnog dijela svoga djetinjstva iz kojeg im je netko doslovno oteo pravo na druženje kroz sport i glazbu s njihovim vršnjacima, a to je najzdraviji oblik druženja.
Umjesto da plivaju, trče, plešu i pjevaju, umjesto da treniraju razne sportove i kvalitetno se druže sa svojom ekipom iz raznih klubova, sada sjede kod kuće, pitajući se zašto tome mora biti tako, zašto su diskriminirani i gurnuti u stranu, a odgovora nema. I neće ga tako skoro ni biti. A, posljedice će ostati. I te posljedice na psihu te djece bit će trajne. Osjećat će ih cijeli život, baš kao što bi cijeloga života ti, danas mali, a sutra veliki ljudi nosili u sebi predivne uspomene na svoje aktivnosti u djetinjstvu i mladosti, što u ovoj generaciji neće biti slučaj.
Ti ljudi su već kao mali su osjetili svu surovost društva i sve ono što smo svi mi osjetili znatno kasnije u životu, kada smo već naveliko shvatili da živimo u surovom svijetu, pa se nismo previše uzrujavali zbog toga.
Ovdje nam se nameće pitanje – može li se steći imunitet na sve moguće nepravde ovoga svijeta? Nekima to polazi za rukom, ali kada se rodiš kao čovjek osjetljiv na nepravde, znaj da nikada nećeš moći steći imunitet na iste. Samo ćeš u jednom trenutku shvatiti da živiš u takvom – nepravednom i surovom svijetu i da se moraš boriti s kreatorima svih tih nepravdi kako bi preživio.
Krećeš se kroz život uvijek novim razinama postojanja, skupljajući živote kao u računalnoj igrici. Tvoje oružje su tvoja mudrost, snalažljivost, tvoj duh i vjera u sebe, tvoja ljubav prema sebi. S njima putuješ, nošen svojom unutarnjom svjetlošću iz etape u etapu života dok se pred tobom nižu razne prepreke i neprijatelji koji ti žele prepriječiti put, koji te žele usporiti, oduzeti ti pravo na život i put kroz igru zvanu Život, put na novu razinu na kojoj ćeš marljivo skupljati svoje bodove za preživljavanje, ne obazirući se na neprijatelje. Ova igra zvana Život puna je neprijatelja, a tvoj je zadatak da ih neutraliziraš, izbjegneš i ukloniš sa svoga puta. Na njihovo će mjesto uvijek navratiti poneki rijedak prijatelj, jer pravi, iskreni prijatelji su vrlo rijetki, ali ima ih. Onih lažnih ima koliko hoćeš, to su oni koji ti daju komplimente i koji su uz tebe kada ti ruže cvatu, ali kada ti ruže uvenu i trebaš nekoga da ti pomogne zalijevati ih, ti isti koji su bili uz tebe dok su cvale, neće biti tu. Znaj to.
Nitko od nas ne bi smio biti ostavljen sam, bez svojih prijatelja, prepušten svojim mislima i pitanjima na koje ne dobiva odgovor, kao mali Talijani. Svi smo ponekad osamljeni i bez nekoga tko bi nas čuo, tko bi nas pitao što nas muči, iako to nerado priznajemo. No, odrasli ljudi to nekako kanaliziraju i nađu rješenje. Ali, ostaviti djecu u ovakvim nedoumicama, u ovakvim očajnim psihičkim stanjima, da se osjećaju izgubljeno, ostavljeno od strane svojih vršnjaka i zbunjeno zbog toga što su doslovno odstranjeni iz svog društva i na neki način prokazani i stigmatizirani za cijeli život, to je prestrašno ne samo s psihološkog, ljudskog i moralnog, nego i sa svih drugih aspekata.
Slušajući vapaj ove djece zbog diskriminacije, sjetila sam se svog djetinjstva i svih mogućih aktivnosti na koje su nas roditelji bili upisali. Sjetila sam se odlazaka na ritmiku u ZKM, plesanja jazz dance-a u studiju Tihane Škrinjarić i kod Darka Kolara, glazbene škole Blagoje Bersa, sviranja klavira, melodike, pjevanja u zboru, plesanja folklora, svih nastupa u Glazbenom zavodu, Maloj dvorani Lisinski, u dvorani naše škole Jabukovac, kao i na folklornim smotrama na kojima smo kao škola gostovali. Klizanje na Šalati i u Daničićevoj, to je bila bajka za sve nas, bajka koju teško mogu riječima opisati.
A, skijanje i druženja na skijanju iz mog djetinjstva i mladosti kada su zime bile prave, hladne zime i kada smo odlazili kupati se sunčevim zrakama na planinske vrhove, za mene su bijeli raj kojem se često prepuštam u mojim mislima i u kojem istinski uživam. I sada vidim sve nas kako se natječemo u slalomu i veleslalomu i jurimo niz brijeg dok nas uz svaka vrata, čas crvena, čas plava navijači bodre onim poznatim: op, op, op. Nezaboravno. Neizbrisivo. Vječno.
Danas su svi ti dani riznica mojih predivnih sjećanja i smatram da bi svako dijete trebalo imati pravo na takva sjećanja. Ona nam puno znače na cijelom životnom putu, a ne samo u dane kada se manifestiraju. Njihova manifestacija ne prestaje ni onda kada svi ti dragi nam događaji prestanu. Ona je trajni i sastavni dio nas. Ne zaboravimo to. I, dajmo svoj doprinos ukidanju svega što nas dijeli i diskriminira na tako ružan i sramotan način. Vratimo svoj djeci svijeta pravo na njihovo djetinjstvo i neka im ono bude kao najljepša bajka, a ne noćna mora iz koje se neće nikada moći probuditi. Učinimo nešto dok još nije kasno. Ovome je svijetu potrebna hitna pomoć.
Zapratite nas i na našem Telegram kanalu: https://t.me/epohaportal
