Prolazeći gradom znam tako gledati u „našu budućnost“, u našu djecu koja ostaju iza nas, gledam u našu ostavštinu. Hodaju ulicama s mobitelima u rukama, hipnotizirano gledajući u njihove zaslone, mijenjajući pritom izraze lica, u skladu sa sadržajem kojeg upravo upijaju i koji utječe na njihovo ponašanje i njihove osjećaje. Gotovo svi imaju slušalice u ušima koje također doprinose njihovu zatvaranju u svoj svijet. Naši mladi hodaju svijetom bez imalo obaziranja na svoju okolinu. Vječno su zadubljeni u svoj virtualni svijet. Vanjski svijet kao da ne postoji…
U novim generacijama nema više one bliskosti, nema dodira. Za njih postoje samo tipke. Izgledaju kao isprogramirani roboti – tupo. Pitam se – kakvo je to djetinjstvo i kakva je to mladost u kojoj dominiraju tipke, a ne pravi međuljudski odnosi? Naravno, njima je danas iz te digitalne perspektive teško i zamisliti da su nekad postojala neka divna vremena u kojima je percepcija života bila na nekoj sasvim drugoj razini.
Pitanja koja mi se javljaju dok promatram našu djecu i mlade su – kako ih usmjeriti na pravi put? I, koji je to uopće pravi put? I, kako ćemo njima taj put predočiti kao najbolji mogući i hoće li taj put njima biti prihvatljiv? S druge strane, ako ćemo ih pustiti da oni sami, bez naše pomoći, izaberu neki svoj put, kakav će to biti put? Ako oni sami krenu nekim svojim putem, što nas čeka? Možda neka još čudnija vremena.
Treba znati opstati u ovakvom surovom okruženju, pa bih vam ovom prigodom željela ispričati slučaj jednog dječaka i priču o njegovoj prekinutoj mladosti. On se, naime, rodio u još donekle „normalno vrijeme“. Bio je sretno dijete. Išao je u vrtić, u osnovnu školu, pjevao je u zboru, svirao gitaru, bio u dramskoj sekciji. Igrao je košarku koju je obožavao.
Tada stiže korona. Prekidaju se dvoranski sportovi. Nema više izlazaka u kafić, u disco, nema više druženja s vršnjacima. Odjednom kao da je sve prestao. Prestao je normalan život jednog dječaka. Što on čini? Okreće se toksičnom društvu gdje eksperimentira sa sintetičkim drogama. U srednjoj školi popušta u učenju, postaje agresivan i uznemiren. Počinje uviđati da mu je potrebna pomoć jer sam se jednostavno više ne može izvući iz situacije u kojoj se našao.
Završava na dječjoj psihijatriji. Dijagnoza: depresija, anksioznost, paranoja, suicidalne misli. Uz pomoć lijekova apstinira. Bez vjere i nade u bolje sutra razmišlja o odlasku u neku stranu zemlju u potrazi za boljim sutra. Ovo je samo jedan dječak i njegova priča, a ima ih puno takvih danas, jer takav je nažalost svijet u kojem živimo.
S pravom se pitamo – kako će živjeti buduće generacije i kojim će putem voditi ovaj napaćeni i nesređeni svijet koji ih je i učinio takvima?
Zapratite nas i na našem Telegram kanalu: https://t.me/epohaportal