Danas sam ugledala prvog leptira. Svojim krilima neupadljivo je obojio ovaj dan. Nožicama što plešu po cvijetu podsjetio me je na ljepotu postojanja. U njemu posebna nježnost, ljepota i snaga prirode. Ostala mi je u sjećanju jedna pričica iz djetinjstva o leptiru koji se mučio izaći iz svoje čahure. Jedan čovjek mu je htio pomoći i oslobodio ga je. Međutim, leptir nije poletio. Njegova krila su bila još slabašna.

Tada je čovjek shvatio da je za svaki proces potrebno vrijeme. U svojoj čahuri leptirić bi se trudio, borio i usput ojačao za svoj let. Ovako nije bio spreman. Svijet je za njega bio još uvijek prevelik.

Tako je i s nama ljudima svaki put kada  se moramo za nešto izboriti. Nakon toga mi smo jači, doživljavamo i vidimo nas same, svijet u nama i svijet oko nas na potpuno drukčiji način.

I ne trebamo žuriti, nikada i nigdje, ne treba željeti sve, upravo sada i odmah, da budemo nesretni što nešto ne možemo ili nemamo. Moći ćemo, kada prijeđemo i naučimo neke lekcije, rješavati sve probleme kada prvo svladamo tablicu množenja. Za to vrijeme potrudimo se uživati i voljeti to naše neophodno “učenje”. Nekada nam i nečija pomoć može odmoći.

Nekada do cilja moramo stići sami. Dovoljno je znati da u našoj “čahuri” postoji zlatno iskustvo kroz koje moramo proći, a iznad svega naša vjera da izvan nje postoji ono što je vrijedno svakog truda i strpljenja. Na kraju, sjetimo se, priroda je sve unaprijed odredila.

U njoj je sklad, a mi smo dio nje i uzalud joj je prkositi. Samo se prepustiti, kao leptir…

Zapratite nas i na našem Telegram kanalu:  https://t.me/epohaportal