Mediji su tu da nas informiraju, da nas nečemu novom nauče, da nas zabave te da nam, ako to već ne mogu uvijek, onda barem ponekad – kažu istinu, a ne da nam na svakodnevnoj bazi ispiru mozgove i da nam uvijek propisuju neki novi pogodan način razmišljanja i ponašanja, kao što nam doktor propisuje neki recept.

Koliko danas uopće možemo vjerovati medijima? Ispunjavaju li svoju zadaću ili ne? Jesu li vjerodostojni ili potkupljivi? Bave li se informiranjem objektivno ili subjektivno? Serviraju li nam informacije nasumično ili selektivno? Jesu li im karte na stolu ili ispod stola? I, koliko ti isti “mainstream” mediji drže do svih nas, a koliko do sebe samih?

Jesmo li naivni kada očekujemo da će nam putem medija biti servirana istina, objektivnost, realnost, da ćemo se nahraniti nekim optimizmom, nekom nadom u bolji svijet ili ljudskošću u svijetu u kojem je zavladao profit kao jedini motiv svakog posla? Sustavni mediji ne bave se traženjem istine, jer oni istinu dobivaju na pladnju – onu jednu i jedinu koja je propisana receptom za ispiranje naših mozgova.

Mnogi su ljudi danas i te kako svjesni toga da su nam očekivanja bilo kakve objektivnosti očito uzaludna. Režim je tvrtka za sebe i ima svoje poslušnike, a ostali mediji ovise o milostinji privatnog kapitala. Profit je jedino što je važno. Upravo zato vijesti pratimo svakim danom sa sve manjim povjerenjem u ono što nam se servira i sve većom skepsom, pitajući se što se to zapravo događa te se oslanjajući na one informacije koje smatramo vjerodostojnima. Ništa više ne možemo uzeti zdravo za gotovo. Niti jednu jedinu informaciju.

Svemu trebamo pristupati s dozom zdrave skepse i određenim oprezom. Razlučivanje istine od laži nije jednostavan proces, pogotovo danas kada se istine i laži međusobno isprepliću i nadopunjavaju. Istina i laž ponekad imaj posve isto pakiranje, nikada ne znaš tko ili što stoji iza neke informacije i tko je njezin naručitelj te kakve ideje želi provesti u djelo putem tih informacija od kojih niti jedna nije slučajno tamo gdje je konzumiramo. Jedno je sigurno – ono što je danas dokazana istina, već sutra može biti laž i obratno. Zna se da netko o tome odlučuje i na taj se način igra s onim dijelom javnosti koji poput spužve upija sve što vidi i čuje od strane onih koji imaju mikrofon u rukama.

Na vodećim funkcijama su, kao i uvijek, ljudi kojima zajednički društveni interes nije ni u peti. Oni nemaju u glavi društvene vrijednosti kojima bi trebali biti prilagođeni i u tom pravcu usmjereni njihovi interesi, već isključivo svoje osobne interese za probitkom u hranidbenom lancu života na račun plaćene manipulacije.

Koliko, dakle, vodeći mediji drže do svih nas, a koliko do sebe samih? Pitala sam se to oduvijek, pa tako i svojedobno u jednom zanimljivom razgovoru s Atijem Salvarom koji je ovom fotografijom koju je izrežirao i snimio ovjekovječio taj trenutak. Novine nisu slučajno tu. Kao što ja nisam slučajno rezignirana nakon konzumacije štiva koje je preda mnom.

Jim Morrison lijepo je rekao: “Tko kontrolira medije, kontrolira naš um”. Mediji su doista najmoćniji alat za manipulaciju masama. Oni na neki način doista posjeduju naše umove. Pod svaku cijenu žele ovladati njima, kako bi u njih usadili svoje zamisli, odnosno zamisli naručitelja njihovih usluga.

Zato nam ne bi smjelo biti svejedno kada u medijima rade poslušnici (čitaj: ljudi koji nemaju svoj stav ni o čemu, nego preuzimaju stavove svojih nadređenih) kao ni oni zadrti ljudi koji nikome ne daju pravo na stav koji se razlikuje od njihova osobnog stava.

I jedna i druga krajnost jednako su opasne po cjelokupno društvo. I pokorni poslušnik i okrutni tiranin jednako su razorni jer zajedno tvore jedan savršen stroj u kojem jedan nešto naređuje, a drugi ga pokorno sluša, što iz dana u dan, iz mjeseca u mjesec, iz godine u godinu – rezultira sve većim jazom između bogatih i siromašnih, sitih i gladnih, privilegiranih i obespravljenih, naoružanih i golorukih (nenaoružanih)….  

Svi jako dobro znamo da je George Orwell bio u pravu kada je napisao da će ljudi uvijek vjerovati onome što im mediji narede da vjeruju. Sklonost toj masovnih hipnozi ugrađena je u većinu labilnih ljudi i njih kao da više nitko na ovome svijetu ne može osvijestiti i probuditi iz tog hipnotičkog sna.  No, mnogi se ljudi opiru toj manipulaciji i ne može ih nitko zavesti, niti ih hipnotizirati.

Reciklirani medijski sadržaji servirani su javnosti na pladnju, ne po njihovoj narudžbi, već po narudžbi šefa kuhinje i pod strogim okom nadzornika i cenzora koji će po nalogu svojih šefova u korijenu sasjeći bilo kakav komadić realnosti koji se uspije provući na taj medijski pladanj. A dio javnosti naivno misli kako danas napokon postoji sloboda izražavanja. Kakva sloboda izražavanja? Danas je opasno i misliti svojom glavom, a kamoli se izražavati ili izjašnjavati o bilo čemu. A, još ako nam stavovi nisu u potpunosti usklađeni sa stavovima diktature, jao si ga nama.

Ta priča o nekakvoj slobodi govora, sve je to samo dio nemoćnog folklora. Svi, dobro ne baš svi, ali puno nas je svjesno toga da je tobožnja sloboda izražavanja prodana ljudima kao Trojanski konj demokracije. Nikada nije bilo veće cenzure i kontrole ljudi. Sloboda je samo privid. A tehnologija napreduje zna se zbog koga i u ime čega. Naša konzumacija te iste napredne tehnologije samo je nuspojava napretka iste.

Dok mi konzumiramo lažnu slobodu, mašina za proizvodnju hipnotiziranih masa i dalje neumorno radi na kvantiteti zanemarujući bilo kakvu kvalitetu. Bilo čiji um koji nije stopljen u masi biva prokazanim. Jer, s kvalitetom se ističeš, a to nije poželjno u medijskoj atmosferi masovne hipnoze iliti uspavljivanja masovnih sljedbenika koji su tu kako bi kimali glavama i bili pogonsko gorivo tvornice najrazornijeg nihilizma.

Zapratite nas i na našem Telegram kanalu:  https://t.me/epohaportal