Ponekad dođe ta sjeta…

U sunčane dane prohladnog jutra,

s poznatim mirisom parfema njenog.

U slikama sjećanja zagrljaja naših…

Vrate se osjećaji poljubaca strasnih…

I toplina u srcu ponovno zavlada…

Sklopih oči i trenutak sreće željeh…

Al’ tuga za njom u duši se probudi…

Suzne oči otvorih svoje tada

te tihi uzdah ispustih od boli…

Pogledah u nebo plave boje

te njen lik od oblaka stvorih.

Da ne patim vjetar mi pomoć pruži.

Rasprši oblak i njen lik u plavetnilo stopi.

Izbrišu se slike te isčeznu mirisi parfema.

Izgubi se i osjećaj poljubaca strasnih.

Zbunjen tijekom događanja ovih,

u prohladnom jutru u samoći ostadoh.

S tugom koju iz duše izbaciti ne mogu.

Zapratite nas i na našem Telegram kanalu:  https://t.me/epohaportal