Elia Pekica Pagon – Ne dozvoli nikome da narušava tvoj unutarnji mir


Udisaj. Izdisaj. Još jedan. Pa još jedan. Mijenjaš se sa svakim novim udisajem. Dišeš svjesno. Udišeš pravu sebe, izdišući sve ono što nikada nisi ni bila, niti jesi, niti ćeš ikada biti ti. Postaješ drugačija. Sa svakim novim udisajem pred tobom je sasvim novi svijet. Odjednom osjećaš neprobojni štit oko sebe. Štit voljenih usnulih predaka koji su ti poklonili svoj život i dali ti ono nešto za vječnost. Onu unutarnju hrabrost koju ne daš nikome.

Ničim više nisi vezana reakcijama. Jednostavno su iščezle iz tebe. Jednostavno ih više nema. Više ne reagiraš ni na što na način koji bi te mogao izvaditi iz mira. Ne možeš. Sada jako dobro znaš da je puno onih ljudi koji te žele izvaditi iz mira na ovaj ili onaj način.

Ne odazivaš se na provokacije sitnih duša. Ne želiš im dati svoj mir. Ne dozvoljavaš im da ti ga oduzmu niti na trenutak. Ne odgovaraš na pozive ljudi koji ti otvoreno žele zlo, pozivajući te na nekakav dvoboj ili obračun. To su ljudi koji se ne druže s tobom iz ljubavi, već iz želje za nekakvim iživljavanjem na tebi. Ima i toga. No, ne nasjedaš više na plitke fore i prozirne šale takvih prozirnih ljudi.

Samo miruješ u vremenu. I živiš za svaki novi trenutak. Za mir. Za ljubav. Za prave susrete s ljudima čija duša nije ugrožena tvojim postojanjem i koji tebe ni na koji način ne žele ugroziti. Ne dozvoljavaš ničemu da te dotakne, da te dira na neki loš način. Dozvoljavaš si da te dotaknu samo lijepe stvari i ugodni osjećaji. Zaslužuješ to. Previše je toga što bi te moglo dirati na loš način. I, baš zato te više ništa loše ne može ni dotaknuti. Svejedno ti je za to.

Poznaješ sebe. Napokon. Odlučuješ dozvoliti samo dobrim stvarima da te dotaknu, da ih primijetiš, da ih osjetiš u sebi. I to ti je iz dana u dan sve više važno, jer si ovdje da postupaš u skladu sa sobom i da slušaš sebe i svoje srce kako bi se tvojoj duši mogli približiti ljudi energetski slični tebi. Sve drugo ti više ne treba. Spoznala si ono bitno. Stekla si doživotni imunitet na ljudsku zlobu i pokvarenost. Više te to ne impresionira. Na to odmahuješ rukom. I, živiš svoje dane. Jedine koje imaš.

Ne paše svatko svakome. To je posve razumljivo. S radošću prihvaćaš to. Odlučuješ biti izbirljiva u druženju. Družit ćeš se samo s onim ljudima koji ti pašu. Ima svakojakih ljudi, okrutnih, prevrtljivih, licemjernih, pokvarenih, potkupljivih. Može ih se kupiti za čas. Jedni druge stalno nečim kupuju. Novcem. Uslugama. Kontaktima. Korisnim informacijama. Komplimentima. Iz dana u dan sve više postaješ svjesna koliko je važno znati da dobro postoji, koliko god bilo rijetko. Kao i dobri ljudi. Kako ih je lijepo sresti. Kako je lijepo znati da ih ne moraš kupovati. Jer dobrota nema cijenu.

Koristoljublje je temelj današnjim druženjima. Nažalost. Čim osjete neku korist, bilo kakvu, ljudi će u hipu dotrčati do tebe i opkoliti te kao hijene koje te žele proždrijeti. Neće se maknuti dok te u potpunosti ne iskoriste. Uporno će uzimati djelić po djelić tebe i gostiti se svime što imaš. Kada vide da su sve resurse očistili,  samo će otići i nestati iz tvoga života. Nisu svi takvi, ali većina jest. Kada te iskoriste, samo će nestati i tražiti neku novu žrtvu. Neće ti reći ni hvala. Ne plačeš za takvima, već si sretna da si ih se riješila.

Malo je reći – nije lako s ljudima. Jer, s ljudima je ponekad uistinu teško. Kada se ljudima čini da si na nekom vrhu, svi bi htjeli komadić tog vrha, a kada osjete da si na nekom životnom dnu, na tom dnu ostaješ sama, preplašena za svoj život. Svi ćemo se mi ponekad u životu naći u nekoj tami. U nekoj nevolji. Baš svi. Nikoga ta tama ne zaobilazi. Stiže iznenada i svakome oduzima pravo na osmijeh. Tada upoznajemo ljude. Jedino tada kada nam je usred tame potrebno malo svjetlosti. Tek u najvećoj tami pronalazimo prave ljude koji u sebi nose svjetlost.

U toj nevolji, nema nikoga oko tebe. Odjednom, nisi opkoljena koristoljubivim hijenama. Gdje su sada da te opkole, pitaš se. Ne, naravno da nije dobro bilo kakvo društvo. Bolje da ga nema, ako nije ono pravo i iskreno. Ne, nije dovoljno disati. Treba znati disati sebe. Treba spoznati svu okrutnost života, kako bismo znali cijeniti anđele koji hodaju po zemlji. Ako vjerujemo u postojanje dobra – kad-tad ćemo biti okruženi pravim ljudima koji se ne boje tvojih suza i koji će biti tu i u dobru i u zlu, a ne krvoločnim hijenama koje ne zanimaš ti nego ono što od tebe mogu dobiti.

 

Zapratite nas i na našem Telegram kanalu:  https://t.me/epohaportal

Podijeli članak:

Facebook
Twitter
Reddit
WhatsApp