Ostani čovjek unatoč imitaciji života


Ljudi su uglavnom sve bitno zaboravili. Zaboravili su poštovati jedni druge. Zaboravili su pomagati jedni drugima. Zaboravili su suosjećati jedni s drugima. Zaboravili su davati. Zaboravili su smijati se. Družiti se. Dopisivati se. Radovati se. Posjećivati jedni druge. Poklanjati. Osjećati. Slušati. Šutjeti. Biti oslonac. Biti utjeha. Biti prijatelj. Biti ljubav. Biti čovjek. Zaboravili su živjeti. Ovo je samo imitacija života.

Spadam u onu izumiruću, rijetku vrstu ljudi koja još uvijek nije sve to zaboravila. Koja nastoji ništa od toga ne zaboraviti. Takav ću i ostati dok sam živ.

Ovaj život donosi lijepe i ružne trenutke svima nama. Danas ćeš se smijati, sutra možda plakati. I nakon toga ponovno pronaći svoj osmijeh. Svima nam je tako. Zato kažem – voli sebe, pokloni sebi ljubav. Tko ti kaže da ne smiješ voljeti sebe dok si u tijelu i duši cijeli možda crnilom okupan, dok stojiš na litici iznad izvora koji ispire sve? Tko ti kaže da nije zdravo imati jednu nogu čvrsto smještenu u redu i sigurnosti, a drugu u kaosu, rastu i avanturi?

Ja još uvijek plešem negdje između to dvoje. Plešem kako najbolje znam, kako najbolje umijem. Ne znam drugačije, a iskreno, niti ne želim. I nije da mi oni što ne plešu, ne govore više ništa, govore, ali ja ih više ne slušam. Plešem po svojoj tankoj granici reda i kaosa. Nerijetko iscrpljen, ranjen i bos, ali nekako sjetno sretan. Nekako čudno i začudno sretan i svoj.

Voljeti sebe je dobro. Uvijek. U jakim i slabim trenucima života. Voljeti sebe znači dobiti poštovanje od drugih ljudi. Voljeti sebe znači imati oko sebe prave ljude. Oni krivi će sami otići. Slobodno se navikni na poštovanje, i slobodno se okreni i odi kada vidiš da ga nema. Nema tu treće opcije. To je obveza prema sebi samome.

Treba činiti dobro do iznemoglosti, treba užasnuti svemir dobrotom onako kako smo mi užasnuti količinom zla na svijetu. Treba činiti dobro do granice gluposti. I preko nje. I kada nema nikakvog razloga, treba činiti dobro. Treba namjerno, svaki dan, nekome stopliti dušu. Treba zbuniti svemir.

Treba činiti dobro i kada se dobro dobrim ne vraća. Treba, usprkos svemu. Treba, jer je to jedino i jer ništa drugo nema smisla. Treba činiti dobro jer je jedini udar na besmisao upravo to dobro.

Treba činiti dobro i kada pomislimo da ni činjenje dobra nema smisla. Samo besmisleno dobro mi miriše na neki smisao. Savršeno, čisto dobro, bez ikakvog smisla. To je za mene jedini pravi smisao.

 

Zapratite nas i na našem Telegram kanalu:  https://t.me/epohaportal

Podijeli članak:

Facebook
Twitter
Reddit
WhatsApp