Oduvijek su mi dolazili ljudi, još od osnovne škole… Žele pričati. Razgovarati. Da ih se posluša, čuje… Nekad sam mislila da sam jako pametna i da mogu ljudima pomoći. Moj je život bio mješavina lakoće i težine. Izmjena dana i noći i sve se nekako uvijek rješavalo. Mislila sam da sam pametna… Ali nema tu pameti… Danas znam kud me sve može ta “pamet” odvesti. U p. materinu. Ili bolje rečeno u p. materiju. Nema pameti. Pogotovo kad tražiš pomoć od onoga kojem pomoć treba. Uglavnom, čujem taj vrisak iz duše… Ljudsko biće nasuprot mene priča, pita i odgovara poprilično mirno s uobičajenom izmjenom glasa, a ja čujem vrisak duše. Svi smo sjebani.
Dolaze meni, a ja sjebanija od njih… Paradoksalno s jedne strane, a s druge i logično i po zakonima života. Isti vrištavci se privuku i kao dva duhovna invalida traže pomoć jedan od drugog. Otprilike kao da ja imam samo lijevu nogu, a ta osoba samo desnu pa hajd’mo sad hodati po prostranstvima vlastite psihe… Ipak, svi bi mi hodali i tu smo da damo bar neki poticaj za učiniti pokoji korak. Korak pun straha…
Moja je stečena i svjesna odluka da nemam straha pogledati u vlastiti mrak, jer ga želim osvijetliti po svaku cijenu, a i naučila sam da ništa nije toliko prestrašno, da se ne bih mogla s tim suočiti. Možda baš ta karakteristika privuče one koji vrište… I puno mi pričamo… Tepemo i hrpu gluposti. I svaka glupost je smjerokaz. Ne, neće pomoći hrpa izgovorenih riječi. To je samo raspravljanje. Iznošenje svojih misli.
Kako god bilo, ništa bez iskustva. Pokoje iskustvo će doći samo, privučeno našim osobnim zračenjem. Ipak, mi smo ti koji stvaramo iskustvo. Sami sebi. Možemo pokretati iscjeljivanje svojih ugroženih dijelova psihe, ako si ih priznamo i postanemo svjesni da nam treba poticaj. Dobijemo ga, ako ga želimo. Shvatiti da prava pomoć dolazi iz nas samih, iz naše duše kroz razgovore s Bogom i višim silama, već tko u što vjeruje, je dobar korak iscjeljenju.
I nakon toliko godina se tražim. Pronašla sam se i sad se promatram. I još se tražim. Dug put… Ma mi smo beskrajni… Odgovor na sve, ali baš sve jest Ljubav. Nema drugog odgovora. I ma kako željeli izbjeći činjenicu da je odgovor samo u Njoj, nećemo, u konačnici pobjeći od Nje. Poticaj da saznamo tko smo, je većinom u našim bližnjima. Oni koji su nas rodili, koje smo mi rodili, koji su nam sestre i braća, muževi, žene, stvarni prijatelji. Odgovori se nalaze u ljudima s kojima ne želimo kontakt, u onima koji nas ljute ili uznemiruju, koji nas gnjave, zlostavljaju ili psihički ubijaju. U autoritetima ili u onima kojima smo mi autoriteti.
Poticaj je svugdje oko nas… Ako ga želimo… Ovo je moje iskustvo same sa sobom. Poticaj dobiven od srodnih duša. Poticaj koji me natjerao u one nepoznate slojeve ljudske duše. I sve to Ljubav izliječi… I odnose sa sobom i ljudima i bolesti i strahove… Samo ne treba bježati. Ni skrivati. Ni šutjeti. Ni lagati… Što nam se uopće može desiti ako prestanemo zatvarati oči, lagati ili skrivati se? Vjerujte mi, ništa loše… Samo ćemo pogubiti sve one dijelove sebe koji i nisu naši. Koji, kao privjesci vise po našoj duši i vuku je prema dolje…
Zato, neka vrisak ne bude zatomljen u našoj duši. Neka se protegne iz grla u nebeske visine… Neka se čuje. Onaj koji treba to čuti, čut će. I dati poticaj da koraknemo u slobodu duše… Stvorena je slobodna. Ljudska je duša stvorena slobodna, slobodna… Zašto je onda mi, ljudi, toliko zarobljavamo? A ona uživa i diše i živi jedino u slobodi. Ona je stvorena da se smije i pjeva, a ne da vrišti.
Zapratite nas i na našem Telegram kanalu: https://t.me/epohaportal
