Evo što su kroz povijest radile zemlje koje danas glume demokrate i svima drže predavanja o ljudskim pravima. SAD i Europa, koji se ponose borbom za ljudska prava i demokracijom, obogatili su se na tuđoj krvi. Europljani su pljačkali, mučili i ubijali, a njihovo bogatstvo počiva na kostima stotina milijuna nedužnih ljudi. Ta i takva licemjerna Europa, a s njom i SAD, propagiraju ljudska prava i svima drže predavanja o demokraciji. Njihovi zločini još uvijek traju preko neokolonijalizma, imperijalizma i korporativnog predatorskog i pljačkaškog kapitalizma.

Velika Britanija

Britansko Carstvo bilo je najveće carstvo u povijesti. Na vrhuncu moći, Britanci su se hvalili “Carstvom u kojemu sunce nikada ne zalazi” s obzirom da je zbog raširenosti njihovih kolonija svijetom sunce uvijek sijalo barem na jednom dijelu britanskog teritorija. Međutim, u „carstvu u kojemu Sunce nikada ne zalazi“, počinjeni su brojni zločini koji spadaju među one najgore u povijesti.

U slučaju razgraničenja Indije i Pakistana 1947. godine, Britanci su počinili ogromne greške. Tada je 14 milijuna ljudi napustilo svoje domove, što je jedna od najvećih ljudskih migracija ikada zabilježenih. U vrijeme Carstva, u Indiji je od gladi umrlo između 12 i 29 milijuna ljudi. U masakru u Amritsaru 1919. godine, također u Indiji, za manje od deset minuta, britanski vojnici ubili su oko 1.000 ljudi. U Rodeziji, današnjem Zimbabveu, Britanci su otimali zemlju domorocima i pljačkali rudnike dijamanata. Ustanak plemena Mau Mau u Keniji, između 1952. i 1960. godine, završen je pobjedom Britanaca koji su pobili između 20.000 i 100.000 ljudi.

Francuska

U 19. i 20. stoljeću, francuska kolonijalna imperija bila je druga po veličini u svijetu, odmah iza Britanskog imperija. Francuska se očajnički i žestoko, bez obzira na cijenu, borila zadržati afričke kolonije. Malo je poznata činjenica da neke afričke zemlje i danas, u 21. stoljeću, plaćaju kolonijalni porez Francuskoj. Čak 14 afričkih zemalja dužne su, kroz kolonijalni ugovor, davati 85 posto svojih novčanih rezervi Centralnoj banci Francuske. Afrički lideri, koji su odbili platiti porez, ubijeni su ili su bivali žrtve državnih udara.

Ogromno prostranstvo Francuske Ekvatorijalne Afrike (današnji Čad, Gabon, Srednjoafrička Republika i Kongo) razdrljeno je 1900. godine između 40 francuskih firmi koje su stekle pravo na 30 godina korištenja, bolje rečeno bezobzirne pljačke. Za izgradnju željezničke pruge do atlantske obale, koja se gradila u južnim dijelovima Konga od 1921. do 1932., regrutirano je 127.250 muškaraca, od kojih je 14.000 nestalo. U zapadnoj Africi, Francuzi su u Drugom svjetskom ratu mobilizirali 211.000 Afrikanaca, a 169.000 sudjelovalo je u bitkama u južnoj Francuskoj. Ubijeno je 24.762, a ništa se ne govori o mnogima čija sudbina nije poznata. Za vrijeme sedmogodišnjeg rata u Alžiru, francuska vojska pobila je između 350.000 i 400.000 civila.

Belgija
Belgijski kralj Leopold II odgovoran je za smrt 15 milijuna ljudi u današnjem Kongu. Ovaj zlotvor držao je u privatnom posjedu čitavu jednu državu i postao vladar teritorija 80 puta većeg od njegove Belgije. Tako je postao apsolutni gospodar života i smrti za 20 milijuna ljudi koji su na prostorima današnje Demokratske Republike Kongo stoljećima živjeli prije dolaska bijelog čovjeka.

Pod parolom “znanosti i progresa”, Leopold je porobio čitav narod, pretvarajući Kongo u osobnu plantažu. Za red i mir bila je zadužena kraljeva privatna vojska. Eksploatacijom prirodnih bogatstava Konga, Leopold II stekao je ogromno bogatstvo. Novac je dolazio od prodaje slonovače, a kasnije i gume. Cjelokupna populacija kraljeve privatne države besplatno je radila bez bilo kakvih prava na prikupljanju biljnih sokova od kojih se pravila guma. Svako selo imalo je količinske kvote koje je moralo ispuniti. Ako ne bi uspjeli, mnogima su odsijecane genitalije, noge i ruke, bez obzira da li se radilo o muškarcu, ženi, starcu ili djetetu, dok su drugi kažnjavani udarcima bičem od kože nilskog konja. Od 20 udaraca bičem ljudi bi gubili svijest, a od 100 umirali. Leopold II, koji je umro 1909. godine, nikada nije kažnjen za barbarske zločine koje je počinio protiv naroda Konga.

Nizozemska

Godine 1602., Nizozemci osnivaju organizaciju kako bi omogućili slobodnu prodaju i nabavku robova za svoje azijske kolonije, a 1604. godine stvaraju vlastitu oazu za hvatanje roblja u Africi koju su nazvali Obala robova. Nizozemci su bili prvi koji su osmislili masovni prijevoz robova, a za manje od 40 godina, polovica stanovništva nizozemskih kolonija u Aziji bili su robovi. Godine 1621., osnivaju kompaniju kojom su trebali iz Obale roblja osigurati dodatnu radnu snagu karipskim plantažama.

Ova kompanija transportirala je 550.000 robova do Kariba i Južne Amerike. Nizozemci su vladali Indonezijom punih 350 godina, eksploatirajući prirodna bogatstva do maksimuma. Nakon Drugog svjetskog rata, Nizozemci su u Indoneziji počinili brojne zločine i masakre. Na Božić 1946., nizozemske specijalne jedinice ubile su tisuće Indonežana u južnom Celebesu. 9. prosinca 1947. nizozemska kraljevska vojska Istočne Indije na otoku Javi ubila je 431 muškarca. U vrijeme kolonijalnog rata ubijeno je 150.000 Indonežana.

Njemačka

Prvi genocid u 20. stoljeću počinile su njemačke snage u jugozapadnoj Africi, kada su 1904. godine ubile više od 80.000 Namibijaca iz plemena Nama i Herero. 3. svibnja 1904., car Wilhelm II šalje u Namibiju Adriana Dietricha Lothara von Trotha, koji postaje vrhovni zapovjednik njemačkih jedinica. Van Troth stiže s 14.000 vojnika u Namibiju i izjavljuje: “Afrička plemena umrijet će nasilnom smrću. To je bio i ostao zadatak moje politike, u ostvarenju tog cilja služiti ću se terorom i okrutnošću. Istrijebit ću afrička plemena morem krvi.“ Dan prije bitke kod Waterberga, Troth je opisao plan: “Opkoliti Herere kod Waterberga i uništiti, a zatim osuditi na smrt.”

Drugog listopada 1904., von Troth šalje upozorenje ustanicima: “Ja, veliki general njemačke vojske, šaljem ovo pismo Hererima. Narod Herera mora napustiti zemlju. Ako odbije, natjerat ću ga topovima da to učini. Svaki pripadnik Herera, koji se zatekne unutar njemačkih granica, biti će smaknut. Neću poštedjeti ni žene ni djecu. To su moje riječi Herero narodu.” Ohrabreni ovakvim stavom svog zapovjednika, njemački vojnici ubijali su pripadnike plemena Herero bez milosti i silovali mlade Herero žene prije nego bi ih ubili ili protjerali u pustinju. Nakon rata, njemački eugenički stručnjaci tražili su od njemačkih kolonijalnih snaga da prikupe i pošalju u Berlin lubanje i ostale dijelove tijela pobijenih iz plemena Nama i Herero. Neki ljudski ostaci korišteni su u eksperimentima, a većina je prodana kolekcionarima diljem Europe.

Španjolska

Španjolsko Carstvo bilo je prvo istinsko svjetsko kolonijalno carstvo. Ono je doživjelo svoj vrhunac u 16. i 17., a kraj u 19. stoljeću osamostaljenjem kolonija u Južnoj Americi i gubitkom ostalih kolonijalnih posjeda. Kolonizacija je započela nakon što se Christopher Columbo 1493. godine vratio iz Zapadne Indije. Nakon toga, španjolska kraljica Isabela I. Kastiljska odobrila je pohode na novootkrivene prekomorske posjede. Širenjem carstva, Španjolska je širila i vjerska učenja Katoličke crkve i pokrštavala lokalno stanovništvo. Domorodačko indijansko stanovništvo bilo je izloženo zlostavljanjima, pljački, prisilnom radu i regrutiranju u vojne jedinice.

U velikom broju umiralo je od zaraznih bolesti, kao što su gripa, boginje i tifus. U osvajanju novih kolonija, veliku ulogu imali su konkvistadori koji su vršili strahovita nasilja nad domorocima. Većina konkvistadora okrutno je postupala s naseljenicima regija koje su osvojili – ubijali su, porobljavali, silovali, pokrštavali domorodačko stanovništvo, nametali upotrebu španjolskog jezika, uništavali njihove običaje i kulturu i na ostale načine zlostavljali stanovništvo.

Portugal

Uz Španjolsko kolonijalno carstvo, portugalsko kolonijalno carstvo najstarije je carstvo u povijesti. Trajalo je šest stoljeća, od 1415. godine, do povlačenja iz Makaoa 1999. i neovisnosti Istočnog Timora 2002. godine. Prekomorska ekspanzija Portugalaca počela je 1488. godine kada je Bartolomeu Dias oplovio Rt dobre nade, zatim je uslijedilo putovanje Vasco da Game do Indije 1498., te otkriće Brazila 1500. godine. Kada su stigli s oceana na istočnoafričku obalu, Portugalci su odmah počeli pljačkati i paliti.

Od svih kolonijalnih sila, Portugalci su najviše robova izvezli iz Afrike u Ameriku. U Portugalskoj Africi domorodac je mogao poboljšati društveni položaj kroz sustav asimilacije. Ako je htio postati prilagođen, morao se obratiti mjesnom sudu i dokazati da zna čitati i pisati portugalski, da je katolik, da je materijalno neovisan i ima volju napustiti domorodačke običaje i početi živjeti na europski način. Za manje od 100 godina, portugalskim osvajanjima uništeno je ono što je stvarano stoljećima.

Australija

Australski Aboridžini jedan su od najstarijih svjetskih naroda. Kada je prva britanska flota kolonizatora stigla u Australiju krajem 18. stoljeća, na ovom kontinentu živjelo je između 300.000 i milijun pripadnika aboridžinskih plemena. U mnogim dijelovima Australije, Aboridžini su potpuno iskorijenjeni, ubijani ili nasilno iseljeni. Australci su donijeli Aboridžinima bolesti i alkohol, počinili masovna ubojstva, oduzimali djecu od aboridžinskih majki i provodili diskriminaciju.

Između tridesetih i sedamdesetih godina 20. stoljeća, deseci tisuća djece oduzeto je od aboridžinskih roditelja i smješteno u crkve na preodgoj u projektu poznatom kao Ukradena generacija. Od 1910. godine, 100.000 aboridžinske djece odvojeno je od roditelja i predato novim, bjelačkim obiteljima. Ova diskriminirajuća praksa, koja se u Australiji provodila do šezdesetih godina prošlog stoljeća, bila je ozakonjena na federalnom i saveznom nivou, a zakoni se temeljili na na tome kako su Aboridžini osuđeni na propast.

Sjedinjene Američke Države

Kada su službeno stvorene Sjedinjene Države, Indijanci su smatrani divljacima zbog čega su ubijani u kontinuiranim napadima. Pokolj američkih Indijanaca i danas se u povijesnim udžbenicima prikazuje kao nešto normalno iako su zločini izvedeni s unaprijed planiranom namjerom i sustavno do konačnog istrebljenja američkih domorodačkih plemena. Prvo legalno “humano” preseljenje Indijanaca počelo je 1830. godine, a 1859. godine u Teksasu više nije bilo Indijanaca.

Do kraja 19. stoljeća, bijelci su uništili između 12 i 15 milijuna Indijanaca, što s ubojstvima, što putem raznih bolesti, od kojih su male boginje bile najsmrtonosnije. Genocid na tlu Amerike smatra se najmasovnijim genocidom u povijesti ljudskog roda. Indijance je istrijebila civilizacija u najvećem genocidu u povijesti, civilizacija koja samu sebe smatra najvećim zagovornikom poštivanja ljudskih prava u svijetu.

Zapratite nas i na našem Telegram kanalu:  https://t.me/epohaportal