Elia Pekica Pagon – Facebook cenzura bez granica


Iz dana u dan metodom vlastite kože upoznajemo sve čari suvremene cenzure od strane Facebooka. Blokirani računi, ograničenja, zabrane koje se mjere u satima, danima, tjednima, mjesecima, stavljanje objava na dno, zamračivanje objava, bez ikakvih argumenata i objašnjenja. To je danas Facebook. Društvena mreža s nemilosrdnom cenzurom koja svojim autoritarnim djelovanjem želi iskazati svu svoju moć nad nemoćnim korisnicima, jer mi smo kao korisnici te mreže potpuno nemoćni. Oni imaju svoje egzekutore koji vrše teror nad nedužnim ljudima i bez ikakvog objašnjenja ograničavaju korisnike u slobodnom korištenju te mreže. Jedino objašnjenje im je nekakvo kršenje standarda zajednice. No, nikome nije poznato koji se to standardi zajednice krše. 

Nekome napišeš ‘sretan rođendan’ i odmah si blokiran. Nekome napišeš ‘odličan tekst’ i eto blokade zbog kršenja standarda zajednice. Nekome daš lajk i odmah si kriv, nema lajkanja, ne smiješ više koristiti ni tu funkciju. Da ne idemo u detalje, jer su doista smiješni, odnosno tragikomični i nemaju nikakve veze s nekakvom suvislom i logičnom argumentacijom kojom bi se eventualno moglo opravdati ograničavanje slobode korisnika na Facebooku.

Zbog čega se to ljudima čini? U ime koga i čega? Zar Facebook danas služi samo za objavu selfieja, cvijeća, vrtnih patuljaka, rođendana, obiteljskih fotografija i fotografija s putovanja? Zar je zabranjeno objavljivati bilo kakve druge, društveno aktualne i angažirane sadržaje koji nikoga ničim ne vrijeđaju niti koga ugrožavaju, već naprotiv – informiraju i educiraju ljude? Zar doista svi moramo objavljivati samo privatne sadržaje poput ovakvih? 

Zar je selfie iz sfere našeg svakodnevnog života jedini standard kojega svi na društvenim mrežama moramo bespogovorno slijediti?

Notorna je činjenica da Faktograf kao egzekutor svojih naručitelja, donatora i šefova koji su ih instalirali siječe glave svima koji nisu plaćenici sustava i to nam je svima već odavno jasno. Lako je nekome tko ima moć iživljavati se na nekome tko je nema, zar ne? Dakle, svakodnevno su nam glave na panju. Srodili smo se s panjevima. Samo čekamo novo odrubljivanje od strane plaćenih egzekutora. Ali, kada netko ode predaleko u toj sječi, tada smo dužni to primijetiti, iako znamo da niti nakon toga ništa neće biti drugačije. No, ipak, barem smo to primijetili, i to je nešto. I još su nam glave tu, koliko god puta odsječene bile.

Najbolji primjer njihove samovolje i diktature je krađa Facebook stranice. Upravo to mi se dogodilo. Ukradena je stranica koja je posvećena mom književnom radu pod mojim imenom i prezimenom – Elia Pekica Pagon. Nakon tog saznanja išla sam na Facebook pokušati prijaviti krađu stranice kako bih tamo saznala da je to u biti nemoguće. Može se prijaviti krađa profila i to nekako riješiti (i to sam prošla), ali kada je stranica u pitanju – taj je problem apsolutno nemoguće riješiti s tvrtkom zvanom Facebook putem njihovih online obrazaca koji ne služe apsolutno ničemu. Na koga posumnjati kada je cyber kriminal u pitanju? Pa to ti može činiti bilo tko tko je u službi te mreže, pa i sami cenzori, odnosno egzekutori i njihovi “vanjski suradnici”, doušnici, pomagači…

Facebook nije svojim korisnicima omogućio nikakvu dvosmjernu komunikaciju, odjel za komunikaciju s klijentima zapravo kao da i ne postoji, jer jedina mogućnost u slučaju bilo kakvih problema su ti obrasci koje kada ispuniš ne riješiš problem i ostaješ visjeti u zraku bez povratnih informacija, ostaješ zbunjen u nedorečenom prostoru, ni na nebu, ni na zemlji, dok ti je nad glavom niz upitnika. Najviše što možeš dobiti nakon ispunjavanja nekog obrasca je email u kojemu ti je naglašeno da na taj e mail ne možeš odgovoriti, obvezno ti se pojavi ona notifikacija – ‘no reply’ kako bi ti dali do znanja da nema mogućnosti dvosmjerne komunikacije s njima. Oni ti svoje kažu i ne zanima ih tvoj odgovor. Njihova je i prva i zadnja. Tvoja riječ je nebitna. Ne zanimaš ih niti kao čovjek, niti kao korisnik njihovih usluga, što je sramotno.

Ne mogu vjerovati da jedna tako moćna multinacionalna korporacija koja zapošljava toliko vrhunskih programera nije u stanju svojim korisnicima omogućiti rješavanje prijave krađe stranice, pa samim time i identiteta te intelektualnog vlasništva i vraćanje iste u ruke vlasnika. Lopovi koji su ukrali moju stranicu svakodnevno mi nanose štetu objavljujući u moje ime na toj stranici nekakve indonezijske sapunice. Hakirali su mi stranicu koju sam ja otvorila i ona kao takva spada u moje intelektualno vlasništvo, kako bih nakon krađe ja izgubila pristup istoj i nemoćno promatrala iživljavanje lopova nada mnom i objavljivanje svakojakih sadržaja u moje ime. Trenutno su na toj stranici na rasporedu, kako rekoh – indonezijske sapunice. Prije toga lopovi su jedno vrijeme na toj stranici objavljivali životinje, kako bi nakon toga uslijedile objave računalnih igara, odnosno igranje istih online koje se odvijalo danonoćno. Sada su na red došle indonezijske sapunice. Orgijanje se nastavlja. Hakeri su stranicu nazvali Zoološki vrt. Evo kako to izgleda:

Svaku internetsku krađu svaki je građanin dužan prijaviti policiji, što sam i učinila. Kontaktirala sam policiju, odjel za cyber kriminal gdje su mi rekli da im pošaljem email s prijavom spomenute krađe što sam također odmah po završetku razgovora s policijom i učinila. Nitko mi se povratno nije javio niti e mailom, niti telefonom, a lopovi i dalje luduju po toj stranici, što je više nego odvratno. Odjel za cyber kriminal bi to morao moći riješiti, ako već Facebook ne može. Barem se nadam da će tako biti. I, nadam se da ću uspjeti saznati tko mi to čini bez ikakvog objašnjenja – da mi je osobni profil stalno u blokadi i da sam na više načina onemogućena u korištenju spomenute mreže. Naravno da imam svoje sumnje koje ću s radošću podijeliti i s policijom i odvjetnicima.

Ne, društvene mreže nisu zafrkancija. One se lažno predstavljaju kao medijski prostor slobode, demokracije i parlamentarizma, a zapravo su zamka u koju love ljude kako bi ih tamo maltretirali ako se tim mrežama koriste u bilo kakve druge svrhe osim privatnih.

Sve u svemu, najveći bi poslovni pothvat nekog moćnog poduzetnika bio da pokrene društvenu mrežu koja će svojim korisnicima omogućiti normalno korištenje te mreže, slobodni protok informacija, dvosmjernu komunikaciju s ponuđačem usluga i sigurno i nadasve ravnopravno okruženje što je Facebook odavno prestao biti. Facebook je okružen bodljikavom žicom i više se na toj mreži ne možemo osjećati niti sigurno, niti zaštićeno, a najmanje slobodno. Naprotiv – tamo se, ako nisi osoba koja objavljuje samo cvijeće, pjesmice, zalaske sunca, ispijanje kave po kafićima, svoje lice bez šminke ili sa šminkom, svoju golotinju, potomke i nekretnine, svoje krstitke, rođendane, diplome, svadbe, sprovode, domjenke, koktele i hranu serviranu na tanjuru, možeš osjećati vrlo nesigurno, poput zarobljenika bez prava glasa. Na Facebooku slobode više nema, a pitanje je da li je te slobode ikada na toj mreži i bilo, ili smo samo bili dovoljno naivni kada smo na trenutak pomislili da je ima?

Zapratite nas i na našem Telegram kanalu:  https://t.me/epohaportal

Podijeli članak:

Facebook
Twitter
Reddit
WhatsApp