Što je to u nama da nam život (ni)je ispunjavajuće iskustvo?


Životni tok mnogih ljudi često nije onaj u kojem bi duboko i zahvalno zastali pod ovim nebom, slaveći trenutak u kojem se nalaze. Mnogi ljudi, više nego manje, imaju osjećaj da nešto s njihovim Životom nije u najboljem redu, da im okolnosti ne idu na ruku, da je vanjska realnost nepravedna, da nedostaje još samo ta jedna, pet, deset ili stotinu stepenica do ispunjenja.

Često u ljudskim Životima prevladavaju izazovi s kojima se ljudi ne znaju nositi, koji ih pritišću, ne dozvoljavaju im udah punim plućima niti slobodnu plovidbu iskustvom Života. Ponekad se to sve potiskuje, uvjeravajući sebe i sve oko sebe da je sve i više nego u redu, ponekad oni izviru kroz svaku poru i zamagljuju nam vidike, kao i vidike onima oko nas.

Često postoji osjećaj da nešto nedostaje, da nema nečeg dovoljno i da sami nismo dovoljni. Često se pojavljuje uvjerenje da Život nije obilje. I mnogo prije negoli sam se bavila ljudskom dušom, sviješću i tokom Života na način na koji se danas bavim, primjećivala sam tanke niti između toga tko sami iznutra jesmo i kakvim doživljavamo naš Život.

I to ne samo nužno kakvim ga doživljavamo, već i kakav izvanjski oblik taj Život s vremenom poprima. Ovdje se neću osvrtati na razne drevne ili new age zakonitosti koje promiču utjecaj misli i djela na naš Život, već na živuće iskustvo i duboku spoznaju koju sam sama prošla od prve do posljednje etape, koju prolaze mnoge duše koje mi se nađu na putu i koje itekako (s)poznajem te na svoj unutarnji poziv koji je neobjašnjiv umom, a koji me navodi da o tome govorim i da se o tome itekako treba govoriti kako bi ovaj svijet postao za što više nas što bolje mjesto za Život.

A to nije nemoguće. I to se, buđenjem ljudi, svakog dana sve više događa, unatoč previranjima izvana. Što je to u nama što blokira iskustvo čistog protoka, iskustvo gdje živimo intuitivno, inspirativno, živuće i duhom strastveno, gdje radimo ono što volimo, gdje su naši odnosi duboko ispunjavajući, prožeti razumijevanjem iz duše, nježnošću, povezanošću, pripadnošću i slobodom, gdje se budimo u miru i povjerenju, nevezano za to što se događa izvana, imajući u sebi oslonac božanskog izvora i osjećaj unutarnje moći koja nema baš ništa zajedničkog s moći izvana?

Što je to u nama da blokira čuda? Što nas to sprečava da svakodnevno svjedočimo predivnim malim božanskim uprizorenjima, poput onoga da nam dijete ili nas same iz čistog mira prestane boljeti uho ili glava ili toga da na ulici neočekivano sretnemo dušu naše duše?

Ili toga da naši odnosi bivaju iz dana u dan sve dublji i ljubavniji, nalikujući vječnom uvodu bez zasićenja, za razliku od tako čestih krahova i razočaranja koja viđamo oko sebe? Ili toga da uvijek na neki način imamo dovoljno sredstava za Život, a da pritom ne trebamo svoje vrijeme, tijelo, um i dušu trošiti na mjestima na kojima se ne osjećamo kao u svom hramu, već ondje boravimo nekom primoranošću kako bismo zaradili za Život?

Ili toga da ne živimo iz strasti, inspiracije, intuicije, već iz programa i uma? Osim raznih uvjerenja, a posebice onog da nismo vrijedni ljubavi i da nismo dovoljni baš takvi kakvi jesmo, tu je i iznimno mnogo nesvjesnih obrazaca koji nas čine uspavanima, traže opravdanja za naše neispunjavajuće životno iskustvo i odbijaju ljepotu Života i čuda kao takva.

Sve je u nama. U našoj svijesti. U našoj budnosti. U našem preuzimanju odgovornosti. U našem putu k duhovnoj besprijekornosti. Dok god se ne probudimo u duhu, dok ne shvatimo vrijednost Života i veličanstvenost dječjeg bića u nama: bića koje se igra vjeruje, dopušta, prepušta se, nema potrebu za kontrolom, nije pohlepno i ne plaši se, nećemo moći zaći u sveti tok, u Život kao doista ispunjavajuće iskustvo.

Čovjek se često čudi vlastitim neuspjelim odnosima, dok istodobno troši ogromne količine svoje energije na kontroliranje drugih ljudi unutar i izvan odnosa, kontroliranje okolnosti općenito, polje samovažnosti, ponosa i umnih postignuća.

Čudi se koječemu, a bez da uistinu krene od sebe i uvidi kako se sam ponaša, čemu daje svoju pažnju i tko je duboko u sebi. Da se zapita kada je posljednji put bez imalo kalkulacije volio, kada je posljednji put iz duha služio? Kada je sebi dopustio potpunu prirodnost, spontanost i izlazak iz zone komfora?

Kada je posljednji put sklonio um sa strane i pustio srce i dušu da vode? Kada je drugome pristupio potpuno iskreno, kao duša duši? Kada je odustao od ideje da nekoga uvjerava da je neslomljiv ili sretan ako to doista nije? Kada se rasplakao onako iz duše i dopustio svojoj boli da iziđe van, umjesto da je prikriva maskama, oklopima i naučenim samopouzdanjem za koje se osjeti da nije stvarno i da je krhko? Ako ne pusti bol pred sebe, neće je nikada otpustiti.

Zatrpana se bol itekako osjeti, nevezano za to čime je prekrivena i u što je zapakirana. Sve je u nama. Sve je u nama mnogo više nego što će naš um ikada moći i zamisliti. Biti dobar, uistinu dobar čovjek prvi je korak prema ispunjenom Životu. Mnogo je dilema oko toga što je to dobar čovjek. No, duša svakoga od nas, bez obzira na stanje svijesti, negdje duboko u sebi nosi odgovore na to. I ti su odgovori uvijek isti. Božanski i jedni. Dobar je čovjek prije svega dječji čovjek. Duša zna što je to. Hvala, Živote!

Zapratite nas i na našem Telegram kanalu:  https://t.me/epohaportal 

Podijeli članak:

Facebook
Twitter
Reddit
WhatsApp