Ne čuvaj mi leđa, iza njih su oni koji se nisu usudili stati kraj mene


Stani u vrstu. Ljudsku prije svega, ako je moguće. Ne čuvaj mi leđa. Iza njih su oni koji se nisu usudili stati kraj mene. Hodaj sa mnom, ali ne i za mnom. – Vrijeme je da se krene – reći ću nakon što sve stavim na papir i potpišem. Ono što su nekoć zvali oporuka, sada su uvjeti korištenja. Pristaješ bez čitanja, jer vrijedi riskirati.

Sa mnom da, za druge ne garantiram. A drugi su nebitni. Bili i ostali. Zapravo, koliko je lijepo kad shvatiš zašto je netko bitan, toliko je tužno kada moraš zaključiti da je nebitan. Nakon toga počinju uspomene. Stvorene od scenarija koje nikad nismo ni odigrali. Jer nikad nismo dovršili kamen-škare-papir.

Kažu “tko tebe kamenom”… Ja dovršim “ti njega škarama”… Realno kad pogledam – nije me lako imati, ali me je puno teže izgubiti. Činjenica bez lažne skromnosti. Nikada mi nije trebala. Što će ti ponos koji u tišini ne znaš proslaviti. I gledati ga u prostoriji punoj ljudi dok nosi malu crnu haljinu s potpuno golim leđima. Ne znaš kakav si osvajač? Onda je bolje da ne saznamo kakav si gubitnik. A uvijek gubi onaj koji ne zna što stoji na papiru; Tko ispusti škare i tko gađa kamenom…

Nije mi zapravo stalo – slažem prvo sebe, pa onda slučajne ljude. Oni koji dođu kad misliš da su baš ono što trebaš i ispostavi se da to nikada nisu bili. Nisu mogli biti ništa s namjerom jer za njih je sve slučajno. Što će ti takvi ljudi? Fućkaš sve što se nadaš da će postati.

Htio bih ti nešto reći – skupljam hrabrost k’o pred pločom, kad me u osnovnoj učiteljica prozvala odgovarati matematiku. Sve sam zbrojio, a onda oduzeo i završio u minusu. Kad ću više naučiti redoslijed računskih operacija?! – ljut sam, ali odavno znam odgovor. Pitanje nema smisla jer više ne kalkuliram i pustio sam korijenje. Strah me je – jedino to uspijem izgovoriti.

Jer, znaš što? To je jedina istina od koje ne bježim, a ti, ako želiš – idi. Jer predugo sam i presporo hodao pred tuđim lažima i sada idem vlastitim brzinama. I zaista – idi, ako to nije dovoljno i idi ako ti je to previše. Jer meni je baš taman.

Čega te strah? – pitaš me bez naznake da si spremna razumjeti, ali ne brini… Uspješno su me na to odavno naviknuli slučajni ljudi. Baš oni što ne razumiju zašto plešem na svoju pjesmu.

Točno oni koji nikada svoju nisu ni imali i baš ti koji nikada nisu plesali.

Previše toga odjednom i onda ničega – odgovorim ti tako da ne postavljaš dalje pitanja.

Nisam znao tada, ali definitivno tvrdim sada – ti slučajni ljudi ne znaju ništa. Ama baš ništa namjerno – ni plesati, ni voljeti, ni bojati se.

Sada najmanje želim da me netko obožava slučajno, a boji me se voljeti namjerno. Jer fućkaš ljude koji ne znaju namjerno, pa se prave da je sve slučajno. Jer bolje ne znaju. Ni plesati. Ni voljeti. Ni postojati.

 

Zapratite nas i na našem Telegram kanalu:  https://t.me/epohaportal

Podijeli članak:

Facebook
Twitter
Reddit
WhatsApp