Ne bi bilo dobro da se međunarodni poredak posve raspadne!


Kao što je za državljane u nekoj državi, za brakove i obitelji, za skupine, društva i organizacije nužan temeljni zakon i mnoštvo drugih zakona i standarda i same kolektivne svijesti da bi ta država bila civilizirana, da bi bila država prava, a ne država u kojoj svatko čini na štetu drugoga i nekažnjeno što mu se prohtije, tako je i na svjetskoj razini nužna mreža pravila i propisa i proglašenih vrijednosti kako čitav svijet ne bi postao poprištem bezobzirnog nasilja i barbarstva. Koliko god imali razloga kritizirati odredbe nekih konvencija, djelovanja međunarodnih tijela, međunarodnu birokraciju ili kršenja usuglašenih pravila u praksi, a osobito podjarmljivanja država i nametanje određenih ideologija, ne bi trebalo olako dovoditi u pitanje samu potrebu postojanja mreže pravila i standarda kojima se uređuju međunarodni odnosi, pravno, politički, diplomatski i na druge načine.

Brojni su pratitelji našeg portala i FB-stranica komentirali emisiju „Izdvojeno“ Laudato TV, u kojoj je autor ovih redaka lakonski ustvrdio da se „svjetski poredak raspao“, a urednik Hrvatskog neba upravo taj dijelak razgovora voditeljice Nade Prkačin s njim i sa Zdravkom Mikulićem stavio u naslov kratkog prikaza. U nekima od komentara iznesena je i ocjena kako i nije šteta što se međunarodni poredak raspao. Takva ocjena zaslužuje poseban osvrt. 

Recimo odmah na početku da se „međunarodni poredak“ s agresijom Rusije na Ukrajinu i onim do čega je zatim došlo jest u nekim aspektima raspao, ali da je to za sada samo djelomičan raspad, iako nosi opasan potencijal produbljivanja i proširivanja na druge aspekte, na ukupne dosadašnje međunarodne odnose.

Što nije „međunarodni poredak“?

Kao prvo, zapitajmo se što je uopće „svjetski poredak“? Je li on istoznačnica:

za prevlast i gospodstvo SAD-a, NATO-a ili Zapada nad drugim državama i dijelovima svijeta, ili obrnuto, 

za vladavinu nevidljivih središta moći, 

za nepravednu ravnotežu moći, bogatstva i utjecaja,

za pokvareno dijeljenje preostalih svjetskih bogatstava, sirovina i ostaloga, 

za izrabljivanje siromašnijih od bogatijih, za ostavljanje u bijedi Trećeg svijeta,

za čuvanje stečenoga, osvojenoga i opljačkanoga u dugoj povijesti pobjedničkih carstava i privatnih zgrtanja, 

za pokoravanje ili usisavanje malih naroda, 

za nepoželjne i opasne migracije kojima se mijenja demografski sastav osobito Europe, 

za nametanje određene ideologije ili vrijednosnog sustava ili za uništavanje svakog tradicionalnog vrijednosnog i etičkog sustava,

za uništavanje duhovnih vrijednosti, tradicija, kršćanske vjere i jednobožačkih religija općenito,

za razvodnjavanje, rastakanje, korumpiranje i kompromitiranje Katoličke crkve odnosno za ovladavanje njome preko ubačenih „masona“, „sotonista“, „homoseksualaca“, financijskih meštara i drugih opakih igrača, 

za promicanje opće dekadencije, divljeg liberalizma, anarhizma, 

za nametanje legalizacije neograničenog „prava“ na pobačaj i eutanaziju, rodne teorije i prakse, 

za uništavanja obitelji, tradicije, naroda i identiteta, 

za globalizam koji je smrtni neprijatelj nacionalizma, 

za manipuliranje istinom i mišljenjem putem medija,

za vlast bezličnih birokrata, karijerista, mutikaša, „ljudi bez ljudskih osobina“ i općenito onih koji ne zaslužuju položaje na kojima se nalaze,

za održanje i jačanje gornjih slojeva, 

za globalno natjecanje među najjačima i najsebičnijima, 

za povećavanje kontrasta između „bogatog Sjevera“ i „siromašnog Juga“, 

za globalnu i totalitarnu moć multinacionalki i raznih (ne)vidljivih mreža moći,

za trovanje čovječanstva plastikom, smećem, kemikalijama, plinovima, chemtrailsima, lijekovima i preparatima, umjetno stvorenim virusima i opasnim cjepivima, zračenjima iz odašiljača elektromagnetnih valova 5/6G itd.,

za gomilanje oružja za masovno uništenje i za izradu novih oružja za masovno uništavanje, 

za vladavinu mračnih masonskih loža, iluminata, Hazara, okultnih klubova, opskurnih krugova i „sotonizma“, 

za stanje neometane makljaže ispod stola među obavještajnim organizacijama, hakerima u njihovoj službi, trovačima i pomoću drugih nelegitimnih sredstava,

za nesmetano djelovanje i uzdizanje u financijskoj i znanstveno-tehnološkoj moći opakih likova iz filmova o Jamesu Bondu koji rade o glavi čovječanstvu, 

za neograničeno ispiranje mozga putem medija, društvenih mreža, obrazovanja i masovne kulture, 

za neograničenu kontrolu nad ljudima putem modernih informatičkih izuma, servera, senzora, mreža i umjetne inteligencije, 

za novi „liberalni fašizam“, „neokomunistički totalitarizam“, nadzor nad svakim aspektom privatnosti, za kiborgizaciju itd.,

za uništavanje prirode poradi sebičnih interesa velikih i manjih industrija i industrijalaca, 

za pretvaranje ljudskog roda u bezličnu masu ovisnih potrošača proizvoda i usluga velikih globalnih kompanija, 

za globalno selo u kojem se ljude otuđuje od ljudskosti i naravnog načina života, 

za nemilosrdno trovanje tla, rijeka, mora, zraka iz sebičnih interesa onih koje zanima samo zarada, dobit i moć, 

za vladavinu dobro organiziranih globalnih mreža te korumpiranih struktura i vlada, 

za rastakanje slobode i demokracije na koju se glavnostrujne snage pritom pozivaju, 

za manipuliranje izborima, izborni inženjering i manipuliranje demokracijom, 

za stvaranje „novog svjetskog poretka“ u kojemu je sve nabrojeno još „mila majka“ u usporedbi s onim što nas tek čeka s daljnjim razvojem i tehnološkim napretkom odnosno s nametanjem svega i svačega (G5, cjepiva, kovid-potvrde, čipiranja…)?

Za sve to moglo bi se reći da jest ili možda jest sastavni dio dosadašnjeg međunarodnog poretka. No sam „međunarodni poredak“ na koji se misli kada se kaže da se u sigurnosnom smislu i na razini Vijeća sigurnosti „raspao“ ipak je nešto sasvim drugo. Sve što je gore nabrojeno, i još mnogo drugoga, sadržaj je međunarodnog poretka odnosno reda (Order) ili sustava (System), no on sam ipak je u svojoj osnovi nešto drugo. 

Što jest „međunarodni poredak“?

Dosadašnji ili donedavni međunarodni poredak nastao je nakon II. svjetskog rata, a uredile su ga i temeljna pravila definirale velike sile pobjednice iz tog rata. Njih pet najvećih i najjačih – SAD, V. Britanija, Francuska, Rusija i Kina – ušle su u Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda kao stalne članice s pravom veta na svaku odluku tog tijela. A ono ima pravo odlučivati o svemu, pa i o tomu da se zajedničkim snaga i vojno intervenira u nekoj državi članici i da joj se „nametne mir“ ako je zahvaćena ratom ili ako krši Povelju UN-a, međunarodne organizacije osnovane 24. listopada 1945. Tih pet država postale su tako vrhovna instanca i jamci za održavanje svjetskog mira i poretka milom ili, ako je nužno, silom. Određenu ulogu dobila je i Opća skupština UN-a, a osnovan je s vremenom i niz važnih agencija, tijela i sudova te je ujedno uspostavljen i novi svjetski financijski poredak, kojega su nosivi i sastavni dijelovi američke Federalne rezerve, sustav narodnih banaka širom svijeta, Svjetska banka, Međunarodni monetarni fond, Banka za međunarodna poravnanja sa sjedištem u Baselu. 

Za međunarodni poredak bitno je to da je uređen kao sustav međunarodnog prava, kao sustav u kojem se poštuju odredbe mreže konvencija, deklaracija, rezolucija i ugovora kojima države članice pristupaju dragovoljno. Glavno je pravosudno tijelo Međunarodni sud sa sjedištem u Den Haagu, utemeljeno u Povelji UN-a kao jedna od pet glavnih institucija i najjača sudbena institucija. Postoji i Međunarodni kazneni sud za ratne zločine (nisu mu pristupili SAD, Rusija i još neke države) itd. U UN-u je trenutno 193 države članice, praktički sve države svijeta, a u statusu promatrača još 15 međunarodnih subjekata, među kojima i EU i Sveta Stolica. Ako među članicama dođe do prijepora koji se ne može riješiti razgovorima i pregovorima, postoje za to predviđeni mehanizmi i nadležna tijela i sudovi. 

Međunarodno pravo jest ukupnost pravnih pravila odnosno normi i stručno utvrđenih standarda, obvezujućih i neobvezujućih. Temeljni dokument jest Povelja Ujedinjenih naroda, koja ima i pravnu snagu, a jako je važna i Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima. Povelja je otvorila prostor za organiziranje na svjetskog razini svega onoga što se smatra potrebnim, od očuvanja svjetskog mira i solidarnog pomaganja siromašnim zemljama radi iskorjenjivanja gladi i pothranjenosti, preko pomoći zemljama u razvoju i brige za prehranu čovječanstva, za radna i socijalna prava, za zdravstvenu zaštitu, za slobode i demokratska pravila i standarde pa sve do posebne brige za izbjeglice i migrante, za zaštitu ljudskih prava i prava manjinskih i rubnih skupina, do mehanizama za razoružavanje, zabranjivanje određenih vrsta oružja za masovno uništavanje i propisivanje mehanizama za izbjegavanje oružanih sukoba ili za mirotvorno posredovanje (Unprofor, Untaes, Kfor…) te za vojno interveniranja ako Vijeće sigurnosti prethodno donese takvu odluku. 

Rezolucije Vijeća sigurnosti odnosno Opće skupštine UN-a bile su važne i za ostvarivanje teritorijalne cjelovitosti Republike Hrvatske. Tek nakon što je u njima bilo – slijedom snažnog diplomatskog zauzimanja hrvatske diplomacije – bez imalo dvojbe utvrđeno da su okupirana područja (RSK) sastavni i neotuđivi dijelovi hrvatske države mogao je predsjednik Tuđman bez rizika od sankcija i od sprječavanja oslobađanja ili od nepriznavanja rezultata oružanog oslobađanja krenuti u oslobodilačke akcije koje su okrunjene Bljeskom i Olujom.

Kao što se u državi pravno i politički uređuju odnosi među državljanima, globalno se pravno i politički uređuju odnosi među državama

Kao što je za državljane u nekoj državi, za brakove i obitelji, za skupine, društva i organizacije nužan temeljni zakon i mnoštvo drugih zakona i standarda i same kolektivne svijesti da bi ta država bila civilizirana, da bi bila država prava, a ne država u kojoj svatko čini na štetu drugoga i nekažnjeno što mu se prohtije, tako je i na svjetskoj razini nužna mreža pravila i propisa i proglašenih vrijednosti kako čitav svijet ne bi postao poprištem bezobzirnog nasilja i barbarstva. Koliko god imali razloga kritizirati odredbe nekih konvencija, djelovanja međunarodnih tijela, međunarodnu birokraciju ili kršenja usuglašenih pravila u praksi, a osobito podjarmljivanja država i nametanje određenih ideologija, ne bi trebalo olako dovoditi u pitanje samu potrebu postojanja mreže pravila i standarda kojima se uređuju međunarodni odnosi, pravno, politički, diplomatski i na druge načine.

Međunarodni sustav nije dokinuo suverene države niti ih je razvlastio; naprotiv, utvrdio je „suverenu jednakost država“, a ujedno ih je obvezao da poštuju ono na što su same pristale, posebice suverenost i teritorijalnu cjelovitost drugih država. Naravno da one imaju često i međusobno suprotstavljene interese, da različito tumače pravila, da se kada im to nije u interesu rado oglušuju o međunarodno pravo, pa i o presude mjerodavnih sudova, i često ih se zbog toga ne može sankcionirati. 

Postoje i krupne razlike u razumijevanju načela i primjene međunarodnog prava. To se posebice vidi po otporima promicanju međunarodnog poretka „utemeljenog na pravilima“ (rules-based order), što je izraz kojim se u posljednje vrijeme obuhvaća kodificirano međunarodno pravo i ostale norme. Otpori su dvojaki. Kina, primjerice, sa sebi bliskim ili o njoj ovisnim zemljama ne prihvaća standarde demokracije i ljudskih prava kako ih razumijeva i na kojima inzistira Zapad; ona umjesto koncepta „liberalne demokracije“ zastupa i brani koncept „narodne demokracije“, u kojemu si država uzima mnogo veća prava na ograničavanje ljudskih prava i sloboda. Osim toga, u mnogim državama javljaju se i otpori prevelikom jačanju međunarodnih regula zato što to znači i razmjerno slabljenje nadležnosti nacionalnog prava, kakvo god ono gdje bilo.

Izvor: portal hrvatskonebo

Zapratite nas i na našem Telegram kanalu:  https://t.me/epohaportal

 

 

 

 

Podijeli članak:

Facebook
Twitter
Reddit
WhatsApp