Ono što ti netko oduzme, nikada neće biti zaista njegovo. Uvijek će postojati tvoj otisak u tome, uvijek će na tebe podsjećati.

Uvijek se sjetim jednog događaja iz osnovne škole. Naime, jedna djevojčica bila je prepisala moj sastav i potpisala ga svojim imenom. Zablistala je odlična ocjena u njenoj zadaćnici. Problem je nastupio kada je trebala pred svima pročitati sastavak.

„Nemoj reći učiteljici, ionako bi vjerovala meni,“ šapnula mi je moja školska kolegica, skupivši prijeteći usta u grimasu prije no što sam se uspjela snaći i reagirati. Obuze me nevjerica, u grlu mi se zaglaviše sve riječi, u trbuhu osjetih nešto kao oluju.

To je bila ona prva bol u nizu na našem životnom putu, jedna od onih koje se polako, ali sigurno počinju rađati u nama još dok smo djeca, na početku tog životnog puta.

Kada je zazvonilo, učiteljica me je pozvala na stranu i rekavši mi:

„Napiši ponovo, još bolje i ljepše,“ i obrisa mi prstom vrelu suzu s lica.

„Kako znate?“

“Samo ti u ovom razredu napraviš uvijek iste jezične greške…“

„Zašto joj niste rekli?!“

„Nije potrebno uvijek sve reći. Idi sad!“

Zapratite nas i na našem Telegram kanalu:  https://t.me/epohaportal