Što je sloboda?


Nedavno smo u mom stanu, nas evo pet uzornih i preosjetljivih pjesnika (kako je An. rekla, homoida), pisalo pjesme o slobodi. Doduše, ja sam se prepala vlastite teme; ipak sam dobila prije sedam godina, nagradu za pjesnika slobode. I žiri mi poljski dade nagradu jer, rekoše, ponajviše pišem o slobodi.

A nisam znala da pišem o slobodi. Niti sam ikada znala da sam slobodni umjetnik. Ja ne znam te propisane stvari. Ne ustanem ujutro pa kažem sebi – alo, jel’ veza radi, ti si čovjek, slobodni umjetnik, a ne tuna. Samo operem zube i doručkujem.

Kad si slobodan, ne znaš i ne vičeš. Samo plačeš. Jer uvijek joj nađeš crvenu liniju, kraj. Valjda je sloboda nešto tiho, ali gusto u kostima, domaće i obično tijesto, što gura na nepristajanje na iluzije.

Ali nije samo to. Uh, što li je sve sloboda.  Kako sam svojoj ekipi natuknula – reci joj sve što je ide – via negativa, znala sam da je lakše reći što nije. Blizu je ljubavi,
a ljubav ne može proći bez smrti kraj puta i rizika milijun pitanja.

A pitanja su ponajprije ljudi. A ljudi je milijarde. I toliko je onda tema i teza o slobodi.
Ima teških pitanja koja postanu čovjekom. Pitanje izabere obitelj, pa se rodi kao dijete. Raste to teško pitanje, ali nikada ne naraste do uskličnika. Umre. Ili naraste do slabe točke, zatvori se, i ode.

Postoje ljudi koji od malena utjelovljuju proste rečenice i zbogom. A postoje ljudi – pitanja, žive u obliku tog pitanja i odu. To su ljudi koji su u životu iskusili golemu patnju na koji mi imamo pravo samo položiti oči.

Nemalo ljudi odživi život kao da neprestano ostavlja isti otisak senfa i kečapa na presvlaci kauča, izriganog pred plazmom i ostaju do hospicija prikriveno nastrana i točna definicija apsurda. Ili ljudi sjene, ona oklijevajuća, niska trotočka, s prašnjavim, neuznemiravanim istinama, negdje u razini nogu kreveta na kojem su umrli.

Neki pak ljudi odžive život uspravno i uzlupano, kao da su se rodili usred mobilizacije, krizni ljudi. A posebno su teški i zapovjedni oni koji do svog života drže preuspravno; to su uskličnici s grimaščicom prezira koji su slomili svoju kičmu tako da se ne može saviti pred nježnošću. Pred nikim tko je stvarno ranjen, čovjekom- pitanjem od krvi i mesa. Ma kakvi. ne mogu se saviti do čovjeka-psa u pučkoj menzi ili sjesti staroj kurvi, koja zna stoput više o životu od njega, do nogu. Slobodan čovjek ne govori sebi – o ti slobodni čovječe, on dijeli svoju slobodu s robom. A uopće izvana ne mora izgledati tako. 

 

Zapratite nas i na našem Telegram kanalu:  https://t.me/epohaportal

Podijeli članak:

Facebook
Twitter
Reddit
WhatsApp