Je li to čudo? Ne bih se trebala čuditi, a ipak sam iznenađena. Vidim lica, samo ih više ne vidim. Pola je pokriveno, istina je skrivena. Iza njihovih očiju vidim strah – oni vode svoju bitku, samo što je ne vode sa sobom, već mrze sve ostale zbog toga. Koliko god mi nekad bili bliski, koliko god ih želim razumjeti, između nas je zid i “možda se ne trudim dovoljno” ali ne mogu doći do njih.

Čudo hrani ranu u meni i ne znam koliko još mogu izdržati. Ne znam koliko još toga mogu nositi i ne znam što bih još pitala!? Niti vas niti mene. Preda mnom kazneni sud. Presuda je izrečena. Niste samo sebe slomili, slomili ste i mene. A obećali ste mi – “ostat ćemo prijatelji, saslušat ćemo te”, ali čim su riječi bile izgovorene, jednako su se brzo utišale. Jer riječi mogu letjeti, širiti svoja čuda. Ali mogu i zapeti i prerasti u svađe. Ali ne samo riječi, bole me i djela.

Nedjela, ono što nisu učinili. Hvatamo se, ali se ne shvaćamo, ne razumijemo. Jer ne razumijem kako ne vidite ono što ja vidim. Gledamo istu sliku, u isto vrijeme, a kao da gledamo dvije. Opet, ne može biti drugačije ono što na kraju ostaje. Dva svijeta na jednom planetu. Izgrađeni na istim osjećajima, ali naše su stvarnosti suprotne, konfuzne. U svom svijetu vrištim kroz skriveni zid, a vi ste sigurni – izgubila sam se.

Promuklo čekam da me čujete, ali čini mi se da vas nešto uznemirava. Naše se konture lome na hladnom svjetlu. Svi smo zarobljeni, samo ne vjerujete u to. Pa čak i ako. Možda sam se izgubila. Ali barem trčim i osjećam se živom. Mogu disati, hodati, izlaziti, ulaziti — biti.

Jer želim živjeti i ne trebaju mi ​​izgovori da to ne činim. Ne trebam društveni plašt koji počiva na mojim strahovima koji pokriva što se zapravo krije iza ovog zastrašivanja. Ne želim stalno povlačiti ručnu kočnicu tijekom života i bježati od mojih unutarnjih briga. Ne želim se pokoriti kako bih izbjegla odgovornost postojanja s nadom da će se i slijepo preživjeti život i jednostavno zanemari sve što ti se ne sviđa. Ne. Želim se suočiti s bolnim stvarima jer znam da će me odvesti dalje.

Želim ići tamo gdje stvarno boli, tamo gdje se ne možeš zadržati od straha, srama i ljutnje.
Mjesto gdje sam najružnija. Jer jedino tako mogu pomoći svom djetetu iz sjene i uzeti ga za ruku. Da zajedno odemo i budemo slobodni. Samo kroz vlastito prihvaćanje možemo pronaći izlaz iz straha, više se ne gubiti ni u čemu i gledati stvarnom sebi u lice.

Na kraju trebamo oprostiti. I obećavam da ću pokušati uvjeriti svoje srce. Ipak, shvaćam – rane su duboke – da bol već dugo spava u meni. Jer ne razumijem kako ne vidite ono što ja vidim. 

Zapratite nas i na našem Telegram kanalu:  https://t.me/epohaportal