Ako je cilj SAD-a sankcijama i izolacijom uništiti rusko gospodarstvo, zašto gospodarstvo Europe mora izvršiti harakiri?


Dok Sjedinjene Države sebi preusmjeravaju neke ključne ruske eksportne proizvode, na račun Europljana, ekonomija starog kontinenta, neshvatljivo se usmjerava u sve dublju recesiju.

Naravno, gledano iz perspektive običnog čovjeka, kojem ta politika nema logike, nema zdravog razuma, i nema nikakvog suvislog objašnjenja, koje bi on mogao razumjeti. Jer kod nabavne cijene energenata na nivou iz 2018, napumpati cijene opće potrošnje, složno, koordinirano, usuglašeno među svim koncernima, vise upućuje na jedan logičan nastavak ciljeva pandemije, nego na neku ekonomsku uzročno-posljedičnu vezu.

Predsjednica europske komisije Ursula von der Leyen, najavila je novi paket ruskih sankcija:

  1. ruskim brodovima zabranjen je pristup lukama EU,
  2. tvrtkama za cestovni prijevoz iz Rusije i Bjelorusije više nije dopušten ulazak u EU i
  3. više nema uvoza ugljena preko kvote 4,4 milijarde eura godišnje.

U praksi, to znači da se Washington rješava konkurentnosti svojih najbogatijih zapadnih vazala (prije svih Njemačke i Francuske).

Rusija je, naravno, previše moćna, da bi joj se Sjedinjene Države vojno izravno suprotstavile, a SAD-u su prijeko potrebni neki od njenih ključnih izvoznih proizvoda, posebno pojedinih minerala. Stoga će Amerikanci prisiliti EU, da uvede sve veće sankcije, cime bi se bezobzirno urušilo gospodarstvo Europe i time omogućilo SAD-u da u potpunosti preuzme kontrolu nad europskim uvozom.

Ma koliko heretički zvučalo, unatoč ovoj ratnoj situaciji, približavanje EU Rusiji, tj. euroazijskom savezu veći je interes EU, nego dosadašnji euroatlantski savez, koji očito nije vise samo brak bez ljubavi, nego je prešao u brak s prisilom.


Nadolazeće katastrofalne ekonomske posljedice ovih odluka, koje će Europljani osjećati u svakodnevnom segmentu svog životu: inflacija, izjedanje plaća i štednje, drastično veliki troškovi za energiju iduće zimu, umjetna nestašica u supermarketima, a gorivo za osobna vozila će postati najveća ucjena nad narodima, usporediva s već viđenom ucjenom „zdravstvenim” mjerama.

Francuski predsjednik je već najavio mogućnost prelaska na “bonove za hranu poput onih nakon Drugog svjetskog rata.” Njemačka se suočava s već viđenom weimarskom hiperinflacijom. Predsjednik BlackRocka, Rob Kapito, nedavno je rekao u Teksasu: “Prvi put će današnja generacija ući u trgovinu i neće moći kupiti ono što žele.”

Afrički poljoprivrednici ove godine uopće neće moći sebi priuštiti neophodno gnojivo, zbog čega će se smanjiti poljoprivredna proizvodnja nedovoljno da prehrani 100 milijuna ljudi, tako da na tom kontinentu dosadašnja glad, biti će još veća.


Zoltan Poszar, bivši guru njujorškog Fed-a i američkog financijskog ministarstva, a sada veliki vezir Credit Suisse, naglašava da će robne rezerve, biti ključna karakteristika onoga što on naziva Bretton Woods III. A, u robnim rezervama, Rusija nema premca, tako da ono što planiraju Rusija, Kina, Indija, Iran i Euroazijska ekonomska unija je nešto, što bi se prije moglo nazvati: post-Bretton Woods sustav ili post-petrodolar.


Poszar napominje također, da je povijest pokazala, da u ratovima pobjeđuje onaj tko ima više hrane i energije. Prije, hrane, koja pokreće konje i vojnike, a danas hrane za vojnike i „hrane” za spremnike goriva tenkova i borbenih aviona. A Kina i Rusija su, inače, prikupile izuzetno velike zalihe svih mogućih robnih rezervi, sto je isto simptomatično.


Poszar napominje dalje, da naš trenutni Bretton Woods II sustav ima deflatorni impuls (globalizacija, otvorena trgovina, lanci opskrbe Just-in-time), dok Bretton Woods III ima inflatorni impuls (deglobalizacija, samodostatnost, gomilanje sirovina) od lanaca opskrbe do dodatne vojne potrošnje, kako bi se zaštitilo ono što je ostalo od pomorske trgovine.

Implikacije su naravno vrlo impresivne. Zloslutno, sugerira se da bi ovo stanje moglo čak dovesti do Trećeg svjetskog rata.


Plin u rubljama ili američki LNG? Okrugli stol ruskog kluba Valdai vodio je stručnu raspravu o stvarnim/realnim geoekonomskim promjenama u post-petrodolarskoj eri. Aleksej Gromov, viši direktor na Institutu za energetiku i financije, iznio je ključne detalje. Samo radi napomene, «Valdaj» naziv je kluba novinara, političara, stručnjaka/znanstvenika i javnih osoba iz Rusije i drugih zemalja, koji se od 2004. u Rusiji sastaje svake godine.


Do sada je Rusija prodavala Europi 155 milijardi kubnih metara plina svake godine. EU retorički obećava (ili je preuzela diktat SAD-a), da će ih se riješiti do 2027. i smanjiti zalihe za 100 milijardi kubičnih metara do kraja 2022. godine. Gromov je jasno postavio pitanje KAKO?, napominjući: “Do sada, niti jedan stručnjak nema odgovor na to pitanje. Većina ruskog prirodnog plina transportira se cjevovodima i ne može se jednostavno zamijeniti ukapljenim prirodnim plinom (LNG).“


Smiješan odgovor europskih marioneta je “počnite štedjeti”, odnosno ‘pripremite se na još gore’ i ‘smanjite temperaturu u svojim domovima’. Gromov je napomenuo, da je u Rusiji temperatura u stanovima 22 do 25 stupnjeva zimi jedna norma, a Europa proglašava novonormalnu temperaturu „toplog“ doma 16 stupnjeva kao ‘zdravom’, a nošenje džempera umjesto pidžame, je zdravorazumsko kao i dosadašnje nošenje maske. Točnije, na gore uvijek treba biti spreman!


EU neće moći dobiti plin koji joj je potreban iz Norveške ili Alžira (kao od preferiranih dobavljača). U najboljem slučaju, Azerbajdžan bi mogao isporučiti 10 milijardi kubnih metara godišnje, ali i za to “trebat će 2-3 godine”.


Gromov je naglasio, da “danas na tržištu LNG-a iz SAD-a i Katara nema viška” te da cijene za azijske kupce stalno rastu. Zaključak je da Europa neće moći značajno smanjiti svoje isporuke iz Rusije do kraja 2022., te da bi mogli uštedjeti najviše 50 milijardi kubnih metara.

Pri tome, cijene na spot-tržištu bit će više, tj. najmanje 1300 dolara po kubičnom metru.

Važan razvoj događaja je da je “Rusija već promijenila logističke lance isporuke prema Aziji”. To se odnosi i na plin i na naftu: “Sankcije bi imale smisla, kada bi postojao višak na tržištu, ali kako trenutno nedostaje najmanje 1,5 milijuna barela nafte dnevno, Rusija će svoje zalihe, uz bonus, preusmjeriti na Aziju.” Azija već plaća premiju od 3 do 5 dolara po barelu nafte.

U vezi s isporukom nafte, Gromov se osvrnuo i na važno pitanje osiguranja: “Premije osiguranja su veće. Prije Ukrajine sve se temeljilo na Free on Board (FOB) sustavu. Sada kupci kažu: ‘Ne želimo riskirati da mi dovozimo vaš teret u naše luke’. Stoga primjenjuju sustav troškova, osiguranja i vozarina (CIF), koji od prodavača zahtijeva osiguranje i prijevoz tereta. Naravno, to ima utjecaja na ukupne prihode.”


Apsolutno ključno pitanje za Rusiju je kako transferirati plin u Kinu kao svog glavnog/ strateškog kupca. To pitanje će se riješiti sa Power of Siberia 2, novim plinovodom dugim 2.600 km, koji kreče iz ruskih plinskih polja Bovanenkovo i Kharasavey u Yamalu, u sjeverozapadnom Sibiru i koji će svoj puni kapacitet dostići tek 2024. godine.

Međutim, prvo se mora izgraditi interkonektor kroz Mongoliju, a za to “trebamo tri godine da izgradimo ovaj plinovod”, tako da sve neće biti spremno prije otprilike 2025. godine.

Što se tiče plinovoda Yamal, “većina plina ide u Aziju. Ako Europljani prestanu kupovati, možemo vrlo brzo svu količinu preusmjeriti.” A tu je još i projekt Arctic LNG 2, koji je čak i veći od Yamala: “Prva faza bi uskoro trebala biti gotova, gdje je završeno oko 80 posto.”

Dodatni problem mogu predstavljati ruski “neprijateljski odnosi” s Japanom i Južnom Korejom, jer LNG infrastruktura, izgrađena u Rusiji i dalje ovisi o stranim tehnologijama.

To navodi Gromova na tvrdnju da “model ekonomije utemeljen na mobilnosti nije tako dobar”. Ali to je ono s čime se Rusija mora nositi, barem kratkoročno do srednjoročno.

S pozitivne strane, nova paradigma uključuje „više suradnje unutar BRICS-zemalja (Brazila, Rusije, Indije, Kine i Južne Afrike), koje se od 2009. sastaju svake godine, proširenje međunarodnog prometnog koridora sjever-jug (INSTC) i više interakcije i integracije s “Pakistanom, Indijom, Afganistanom i Iranom”.


Što se tiče Irana i Rusije, barter poslovi se već obavljaju u Kaspijskom moru, jer Iran proizvodi više nego što mu je potrebno i želi proširiti suradnju s Rusijom u sklopu njihovog pojačanog strateškog partnerstva. (Napomena: Barter poslovi su oblik vezane trgovine izmjenu dva poslovna partnera ili dvije zemlje po posebnom sporazumu). Geo-ekonomija s hipersoničnim raketama.


Kineski stručnjak za energetiku Fu Chengyu jezgrovito je objasnio zašto je nastojanje EU-a da ruski plin zamijeni američkim LNG-om nemoguće sprovesti i ostaje ili kao san ili kao floskula. U suštini, opskrba iz SAD-a je “previše ograničena i preskupa“.


Fu Chengyu je objasnio, kako dugotrajan, kompliciran proces LNG-opskrbe ovisi o četiri ugovora: između proizvođača plina i tvrtke LNG, između tvrtke LNG i tvrtke kupca, između kupca LNG-a i tvrtke za prijevoz tereta (koja gradi brodove) i između kupca i krajnjeg korisnika. I tek tada je krug dobave LNG-plinom zatvoren.


“Svaki ugovor”, naglasio je, “zahtjeva puno vremena, da se usuglasi i potpiše. Bez svih ovih potpisanih ugovora, niti jedna strana neće ulagati, bilo u infrastrukturu, bilo u razvoj plinskog polja.” Dakle, stvarna isporuka američkog LNG-a Europi zahtijeva, da svi ti međusobno povezani resursi budu dostupni i da rade kao sat.


Zaključak Fu Chengyua je nedvosmislen: opsesija EU-a, da se riješi ruskog plina “imat će reperkusije na globalni gospodarski rast i recesiju. Vrše financijski pritisak na svoj narod i svijet. A u energetskom sektoru svi ćemo biti oštećeni”.


Bilo je prilično informativno suprotstaviti nadolazeća geoekonomska previranja: opsjednutost EU o zaobilaženju ruskog plina i početak plaćanja u rubljama, s jedne strane, sa stvarnim razlozima specijalne operacije Z u Ukrajini, a sto zapadni mediji i analitičari potpuno zamagljuju.


Cijelo pitanje Ukrajine odnosi se samo u vezi s hipersoničnim raketama, koje mogu stići do Moskve za manje od četiri minute. SAD ih želi instalirati u Poljskoj, Rumunjskoj, baltičkim državama, Švedskoj i Finskoj. To je izravno kršenje sporazuma iz 1990. da se NATO neće širiti u istočnoj Europi.

SAD još nemaju hipersonične rakete, ali hoće za godinu ili dvije, samo je pitanje vremena. Ovo je egzistencijalna prijetnja Rusiji. Stoga je Rusija morala napasti Ukrajinu, kako bi to spriječili. Sljedeće države na nišanu Rusije će biti Poljska i Rumunjska, gdje su izgrađene (Rumunjska), ili će biti izgrađene (Poljska), lansirne rampe.

S
AD i NATO izuzetno su ratoborni i to predstavlja stvarnu prijetnju Rusiji. Teoretiziranje, da je nuklearni rat nezamisliv je samo mit. Ako usporedite bombardiranje Tokija s Hirošimom i Nagasakijem, više ljudi je umrlo u Tokiju nego u Hirošimi i Nagasakiju skupa. Ovi gradovi su se potpuno obnovili, radijacija je nestala i život se mogao nastaviti.

Razlika između zapaljivih, napalm bombi i nuklearnih bombi, je samo u njihovoj učinkovitosti, a u ratu je to presudno u primjeni. Provokacije NATO-a toliko su ekstremne, da je Rusija morala staviti svoje nuklearne projektile u stanje pripravnosti. Ovo je sada vrlo ozbiljna stvar, a SAD to ignorira. Da li je razlog politika SAD-a „do posljednjeg Ukrajinca”, ili do prve hipersonične rakete, a time i „do posljednjeg Europljanina”, to ćemo još vidjeti.

Podijeli članak:

Facebook
Twitter
Reddit
WhatsApp