Mario Žuvela – Život ima svoj plan za tebe


Ne postoji dan bez prepreka. Dan bez neke boli. Ne postoji vrijeme posloženo po nekoj tvojoj savršenoj mjeri. Nikada neće svanuti jutro da ćeš se probuditi i reći: „Danas je baš idealni trenutak za ono što želim“. Bit će dana koji će se činiti kao neka strašna noć. Dana u kojima ti se ništa neće dati. I koje bi najradije preskočio. Ali oni su tvoj izazov. Da ustraješ. Da se ne predaš. Da ideš naprijed bez obzira na okolnosti koje te zadesile.

Pogledaj jutros samo na jednu stvar. Što je upisano u tvoju dušu? Za čim tvoje srce žudi? I daj mu malo te hrane da ide naprijed. Doista malo treba da bi se sebe poguralo u pravcu snova. Da shvatiš do čega ti je stalo. I da vidiš da su ovi dani u kojima se kockice tvoga svijeta raspadaju zapravo dani u kojima se kockice tvoga života slažu na neki drugi način. Možda bolji. Možda ljepši. Na tebi je samo da budeš strpljiv. Da dopustiš životu da dovrši svoj plan za tebe.

Zakopaj svoju umišljenost! Bahatost. Zakopaj je, čovječe! Tko ti je rekao da si nešto više od drugoga? Nešto bolje? Čim počneš tako razmišljati znak je da si daleko ispod drugoga. Zbog marke odjeće se tako ponašaš? Kuće koju imaš? Nekog položaja u društvu? Znaš li da sve to već sutra možeš izgubiti? I što ćeš onda? Tko će ti se javiti? I hoćeš li moći računati na one koje si nekoć zvao prijateljima?

Znaš postoji ono nešto što se zove prava veličina. Jednostavnost. Čist obraz. Ispružena ruka onom do sebe. Malo je onih koji to razumiju. Velika je stvar kad se na tebe može računati. Kada je nekom drago što te vidi. I raduje ti se kao malo dijete. Eto takav trebaš biti. Čovjek prije svega. Čovjek poslije svega. I sve stvari dolaze na svoje mjesto. Jer si ti na svom mjestu.

Ne možeš ljude naučiti da poštuju sebe. Niti da poštuju tebe. Možeš im samo pokazati gdje im je granica, ako to ne čine. Ne možeš ljude naučiti niti da ljube sebe. A niti da ljube tebe. Možeš im samo dati do znanja, da ako dolaze s mržnjom, netrpeljivošću, hladnoćom, dvoličnošću, da je onda bolje da ne dolaze. I poželjeti im sretan put. Jer trebat će im mnogo sreće ako su se takvim teretom zaputili kroz život.

Prije ili kasnije vjerojatno ćeš i sam takve ljude susresti. Nemoj se onda puno zabrinjavati kada te povrijede. Ponize. Okleveću. Samo priupitaj sebe kako si od takvih ljudi mogao očekivati nešto lijepo. Ohrabrujuće. Poticajno. Ne možeš ljude naučiti da poštuju sebe, niti da poštuju tebe. Pusti neka ih život to nauči. Ali jedno moraju znati. On će ih to naučiti, ali na jedan mnogo teži način. Bolniji. Tako to ide.

Ne trebaju ti ljudi za sve. Trebaju ti samo ljudi koji imaju vremena za tebe. Ljudi koje ćeš moći nazvati u bilo koje doba dana i noći i reći što te muči. Ne trebaju ti ljudi koji sve znaju o tebi a nikada te nisu pitali kako si, stisnuli ti ruku, sjeli do tebe i onako iskreno slušali što imaš reći. Trebaju ti ljudi koji ne kompliciraju život, s kojima uvijek znaš na čemu si i koji neće svaki dan mijenjati ploču u odnosima da se pitaš što se dogodilo.

Ne postoje ljudi koji te nikada neće razočarati, ali postoje oni koji nakon svega znaju reći „oprosti“ i koji to doista iskreno misle. Trebaju ti ljudi koji ne govore samo riječima, već u njihovim djelima vidiš što ti žele reći. Tako jednostavno, tako lijepo, tako ljudski. Oni nemaju jednu priču za tebe i jednu za druge, jer nisu naučili govoriti iza leđa. Ne trebaju ti ljudi s bezbroj sposobnosti, trebaju ti samo ljudi sa srcem. Ljudi koji su takvi kakvi jesu i koji upravo takvoga prihvaćaju i tebe.

 

Zapratite nas i na našem Telegram kanalu:  https://t.me/epohaportal

Podijeli članak:

Facebook
Twitter
Reddit
WhatsApp