Sjedinjene Američke Države već desetljećima u ime „ljudskih prava i demokracije“ glume svjetskog policajca, izazivaju državne udare kako bi svrgavali one državnike koji ne žele služiti njihovim interesima na štetu svoje zemlje i naroda, namještaju vojne sukobe i terorističke napade a, sve s ciljem ostvarenja interesa male skupine ljudi koja kontrolira kompletan svjetski financijski sustav.

Nije sve što nam je nekada predstavljeno kao povod Za rat uistinu i bio povod. George Bush mlađi, svojedobno je održao emotivan govor u kongresu, kako bi opravdao svoju invaziju na Irak s ciljem svrgavanja Saddama Husseina koji je od jednom postao sadističko čudovište i glavni neprijatelj Sjedinjenih Država jer je naglo otkazao poslušnost, što je direktno naštetilo Bushovim šefovima koji po cijelom svijetu imaju svoje interese.

Bush je u tom govoru rekao sljedeće:

„Muče djecu i tjeraju roditelje da gledaju. Svjedoci govore o strujnim udarima u mučionicama, o užarenom željezu, odsječenim jezicima i silovanju. Ako to nije vražji čin, onda Vrag ne postoji“.

Suosjećanje i moral bili su Bushovo glavno propagandno oružje s kojim je krenuo u rat jednako kao nekoć i njegov otac u vrijeme Zaljevskog rata 1991. kada je bio postavljen na mjesto predsjednika Sjedinjenih Država.  

Bebe iz inkubatora u okupiranom Kuvajtu dospjele su na naslovnice neposredno prije Zaljevskog rata. Irački vojnici su ih navodno masovno i okrutno poubijali. Predsjednik Bush stariji iskoristio je „ubojstva beba“ kako bi zakleo građane i vojnike SAD-a na rat.

„Bacaju bebe iz inkubatora na pod poput drva za ogrjev. Svjedokinja na koju se Bush pozivao je mlada žena iz Kuvajta. Njene priče šokirale su svijet. „Vidjela sam u bolnici kako irački vojnici grabe dojenčad iz inkubatora, kako bi ih ostavili da umru na hladnom podu“.

„Horor s bebama“ pokrenuo je antiratno raspoloženje u SAD-u. Odjednom su svi počeli pozivati na uzimanje oružja i napad na Saddama Husseina. 8 tjedana kasnije, Bagdad se našao u kiši granata. Ujedinjeni Narodi također su pristali na rat nakon svjedočanstva o „ubojstvima beba“.

Nakon završetka rata, cijela istina isplivala je na površinu. Ubojstva beba nikada se nisu dogodila i sve je bilo čista izmišljotina. Svjedokinja koja je definitivno zaslužila Oskara za glumu, bila je zapravo kćer kuvajtskog ambasadora.