Idejno zrakoprazna Hrvatska


Idejno zrakoprazna Hrvatska odlično je stanište sveznalica. Oni pak sve o svemu znaju, ali ništa ne razumiju. Odnosno, sve razumiju, ali ništa ne znaju. Površna naklapanja obojena dnevnopolitičkim motivima više nisu u stanju ni skriti ni prikriti nedostatak nacionalne vizije s definiranim politikama. Stranke su šuplje iznutra. Negativna selekcija dovela je u pitanje svrhu i smisao postojanja cijelih stranaka. S druge strane, gotovo sve su opterećene kriminalom i korupcijom.

Prostor izmišljen za opskurne likove

Nema nijednoga vanjskopolitičkog cilja kojemu se teži. Članstvo u NATO-u i EU odavno je izlizani argument za sve i svašta. Članstvo su političke stranke doživjele kao svoje epohalne uspjehe. Uspjeh je pak postao argument kojim se prikriva stvorena staro-obnovljena i novo-stvorena služinska svijest. Radije, dakle, služimo organizacijama u koje smo se učlanili negoli što odgovorno rješavamo pitanja volje i težnje hrvatskoga naroda. Ta volja i težnja nisu nedohvatljivi ciljevi i svode se na osnovne stvari koje mora zadovoljiti država – sigurnost u svakom pogledu, jednakost pred zakonom i prosperitet. Članstvo samo po sebi nije jamac sigurnosti, jednakosti i prosperiteta. U to smo se mogli uvjeriti od dana kada smo referendumski iskazali volju i težnju prema vlastitoj slobodnoj, sigurnoj i prosperitetnoj državi. Bili smo sigurniji, jednakopravniji i prosperitetniji, svakako i solidarniji, kad nam je bilo najteže.

Iz stranaka su dakle prognani svi koji misle vlastitom glavom. Na političkoj sceni opstaju opskurni likovi. Od bezličnih birokrata do našminkanih jugokomunista. Čak i na tzv. desnici političko medijsko, uglavnom besplodno „desničarenje“ vode bivši komunisti. Njihovi partijski kartoni izlaze na vidjelo u međusobnom obračunavanju ostataka bivše jedne, jedine i jedinstvene Partije. To se njihovo međusobno prepucavanje prikazuje kao nacionalno pitanje prvoga reda. A svako od njih traje otprilike jedan tjedan, dok agitprop ne smisli novu temu za sijanje podjela, za dezorijentaciju, za uveseljavanje ili za neku drugu svrhu sustavnoga pokoravanja. U ta su se kola dali upregnuti mnogi. Neki zbog očiju željnih napojnice, drugi iz bolesnog egocentrizma, treći zbog straha da ne izgube unosnu privremenu sinekuricu, državnu sinekuru ili trajnu sinekurčinu.

U svijetlu budućnost idejnoga zrakopraznog prostora došli smo uz pomoć desetogodišnjeg peglanja nacije i države haaškom peglom i istodobno s ponižavajućim „europskim putom“ prema punopravnom članstvu u EU, te postizbornim izdajama vladajućih garnitura.

Čekajući veliki reset zaboravljen je hrvatski

U takvim okolnostima nije moguće jednostavno artikulirati, kamoli organizirati nacionalnu politiku. Stranke bez ideje, stranke bez jakih osobnosti s izraženim liderom kojemu se vjeruje, stranke bez članstva, plana i programa, stranke s netransparentnim backgroundom, stranke koje su to značajnije što imaju manji izborni rezultat – nepotrebne su stranke, štoviše, one su sa stajališta nacionalnoga općeg dobra izrazito štetne, kao što to možemo i moramo zaključiti iz općega stanja države i nacije, ali i iz egzaktnih pokazatelja rezultata njihova rada, kao što to pokazuje, primjerice, najnoviji popis stanovništva. Njegovi poražavajući rezultati bili su tema tek dva-tri dana. Odgovornost za rezultate nitko nije stavio na dnevni red. Kako i bi kad ona ne stanuje u bolesnom društvu. Da stanuje, tada bi društvo bilo, čini se, zdravije.

Svojedobno srednjoeuropsko i mediteransko pozicioniranje Hrvatske, što je bio cilj Tuđmanove politike (ali, očito ne i cjelokupne mu stranke) nije urodilo plodom. Političke elite u Hrvatskoj sklone su čekati „globalni reset“ umjesto provesti „hrvatski reset“, kao što su nekad čekale „svjetsku revoluciju“ dok su na unutarnjem planu provodile politiku totalitarnog status quo-a. Hrvatski reset, međutim, nema alternativu ako država i nacija žele izaći iz bolesnoga u zdravo društvo, iz pozicije objekta u status subjekta. Stoga nam režim bolesno prikazuje kao zdravo, a zdravo kao bolesno, neprijatelje kao inkluzivne prijatelje, prijatelje kao neinkluzivne neprijatelje i tako dalje.

U poretku izokrenutih vrijednosti i prividnih stvarnosti bez ikakva uporišta, dostojanstvo osobe, odnosno hrvatskoga državljanina sve je ugroženije. Gule ga svi koji to požele, od stranih banaka do domaćega uhljebničkog državnog aparata. Političke elite tom guljenju daju zakonodavni okvir, dok na sebe preuzimaju rješavanje sekundarnih i osobito tercijarnih pitanja. Želi li se osoba koja nije odustala od vlastitog dostojanstva afirmirati u hrvatskom bolesnom društvu, mora prethodno pokleknuti i prisegnuti „zajedničkim vrijednostima“, koje uglavnom nemaju uporište u volji i težnji hrvatskoga naroda. Kad jednom poklekne, onda više taj i takav nema puno ljudsko dostojanstvo, ali ima berivo, sinekuru i privid da stvari dobro funkcioniraju.

Država je važnija od formalnih članstava

Pitamo se, kad i gdje smo se izgubili u vremenu i prostoru. Osnovno je ovo: narod se nije izgubio. Izgubio se jedan njegov dio, koji u svakome narodu iznosi od oko tri do maksimalno pet posto politički potentnih ljudi. U nas je moguće da je taj postotak i manji od tri posto, ali držimo se svjetskoga prosjeka od tri posto. Taj postotak je kod Hrvata pokoren do nogu. Njegovo mjesto zauzeli su, prethodno ga zapišavši kao dio svojega ekskluzivnog teritorija, neki koji pripadaju među postotak sklon nagodbenjaštvu, ili izdaji, kriminalu i sličnim kategorijama stanovništva, koje nemaju moralnih sposobnosti za bavljenje općim dobrom jednoga naroda.

U svakom slučaju, okupirani prostor onih tri posto, idejno oskudan i moralno upitan, danas diktira politiku, arbitrira cijelim društvom, nameće sustav vrijednosti kojemu je prisegnuo, ne reagira na bitno, reagira na nebitno, stvara afere, dozira njihovo trajanje i njihove ishode, određuje „kriterije“, propisuje pravovjerje, etiketira „unutarnje neprijatelje“, služi drugome više negoli onima koje predstavlja i koji svu tu, više-manje beskorisnu aparaturu plaćaju.

Je li ta izgubljenost u vremenu i prostoru stečena u doba Austrougarske ili prve, pa onda i druge Jugoslavije – obje totalitarne, ili pak u doba pune državne samostalnosti? Nedvojbeno je da se kao narod svjestan svoje posebnosti nismo izgubili odjednom i naglo, nekim kolektivnim činom. U pitanju je kontinuitet političkih elita, osobito onaj kontinuitet od 1918. godine do danas. Čak ni u okolnostima Drugoga svjetskog rata nismo bili u stanju postići konsenzus o tomu da je država kao okvir za opstanak bitnija od jugoslavenskih utopija i članstava u ondašnjim organizacijama crvene ili crne internacionale.

Pedigre ideoloških i bioloških otaca

Danas je idejno zrakoprazna politička elita jednako jaka, bolje organizirana i solidno potkožena kao što je do osamdesetih godina bila komunistička partija. S tom razlikom da SK nije priznavao očite frakcije i povremene „sukobe na ljevici“. Danas su njezine frakcije registrirane stranke. I najutjecajnije udruge civilnoga društva. Sve se one kolektivno klanjaju „zajedničkim vrijednostima“. Jer nacionalne vrijednosti preziru kao nešto primitivno, nešto što mora odumrijeti.

Ostatci ozbiljne nacionalne politike, koji su svedeni na tri posto od tri posto politički potentnog dijela nacije, ne bi se više trebali iscrpljivati na konstatacijama. Niti se baviti utopijom da će na vlast doći organiziranjem vlastitih snaga dva-tri mjeseca prije izbora. Ili da će iz stanja nekakva aktivizma iskoračiti u ozbiljnu politiku, čime više pridonose vlastitom imidžu smokvina lista, negoli nacionalnom općem dobru.

U nadmetanju idejno zrakopraznog režima s ta tri posto od tri posto, koji mogu sadržajno ispuniti zrakoprazni prostor, izgledi su na strani poretka. I to će se stanje nastaviti kotrljati kako se već kotrlja gotovo sigurno još dva mandata. Mi već sad možemo ustvrditi da su „sveznalice“ eliminirale iz politike naraštaje rođene prije tridesetak godina. Prolaze samo oni s „pedigreom“ ideoloških i bioloških otaca.

Godot ne će doći

Tri od tri posto objektivno ne može ništa protiv režimskih poluga vlasti i moći. Taj nedostatak nacionalne vizije i politike nadomješćuju smetala različitih boja i predznaka i „sveznalice“ na koje je upozorio Zdravko Gavran

Pod pretpostavkom da bi se angažirala većina od tri posto od tri posto politički mislećih nacionalista, predstojalo bi im nekoliko godina ozbiljnoga političkoga rada kako bi postali relevantnom snagom dostojnom izlaska na državne izbore. Dotad ćemo ostati zarobljeni među politprojektima režima. Tu elementarnu logiku ne može ništa zamijeniti, pa ni ateriranje Plenkovića usred tv-dnevnika da bi objavio državi i naciji svoju spasiteljsk-mesijansku misiju, kao ni s režimskim blagoslovom naglo pumpanje estradnog pjevača u nacionalnog vođu, kao ni otvaranje brojnih privatnih obrta za lajanje na mjesec na adresi Hrvatskoga (državnog) sabora, pa ni tlapnje da se bez HDZ-a ne može nacionalno misliti, kamoli djelovati. Ni zablude o tome da se ključna pitanja države i nacije trebaju rješavati referendumima, komemoracijama, ulaskom u režimske i dobro plaćene sinekuralističke zabave za „široke narodne mase“, ni osobnim ulaskom među redove režimskih snaga s opravdanjem da bi ih se tako, navodno, „potkopalo“ iznutra, ili bezglavim upijanjem kratkovidnih poruka i gatanja sveznalica.

Živjeti u idejno zrakopraznoj Hrvatskoj nije nimalo ugodno, kako do 1990., tako i poslije godine 2000. Kojega Godota očekuje hrvatski narod, nije uopće razvidno, ali je razvidno da on ne će doći. Onom tri od tri posto jasno je da se iseljavanjem smanjuje i realan broj onih koji mogu, znaju i hoće politički misliti i djelovati. To je najveća pobjeda, inače – sa stajališta općega dobra, objektivno neuspješnoga posttuđmanovskog režima. Izbacivši organski politički dio hrvatskoga naroda iz igre, režim mirno plovi jer ga nema tko ugroziti. Ono što nam predočuju kao „politiku“, uopće nije politika, već igrokaz loših glumaca. Dok ima publike i poreza, igrokaz će ostati na repertoaru i kad loše glumce s demokratskim legitimitetom zamijene lošiji.

Hrvati su se stoljećima borili protiv tuđinskih vlasti i za tuđinske interese. Sad se moraju pripraviti za borbu protiv domaćih demokratskih legitimiteta i njihovih predizbornih i postizbornih vratolomija, kako bi ostvarili vlastite interese u vlastitoj državi. Rad na jačanju te svijesti – iako je sam po sebi frustrirajući – ne može biti uzaludan.

Izvor: portal hrvatskonebo.org

Zapratite nas i na našem Telegram kanalu:  https://t.me/epohaportal

 

 

 

Podijeli članak:

Facebook
Twitter
Reddit
WhatsApp