Nenad Šiprak – Roboti nikada neće biti ljudi – provodite vrijeme s ljudima, a ne s uređajima

Često razmišljam o tome koliko smo se oslonili na tehnologiju i na koje je sve to načine utjecalo na naše međuljudske odnose. Jesmo li uopće svjesni toga da zapravo većinu vremena provodimo komunicirajući s uređajima, a ne s ljudima? To što su s druge strane ljudi ne opravdava nas. Jer i tu kraj nas su ljudi.  Sjetih se tako onog ne tako davnog doba kada smo svi poznavali prodavačicu u kvartovskom dućanu, prodavača novina s kioska i prodavača kestena, kada nam je lokalni poštar bio prijatelj i kada smo jedni druge srdačno pozdravljali na ulici, pitavši jedni druge za zdravlje, onako ljudski i iskreno, s istinskim zanimanjem za drugog čovjeka…

Danas šutke prolazimo jedni kraj drugih, zadubljeni u neke svoje svjetove. Tehnologija nikada neće zamijeniti čovjeka, ljudski dodir, topao pogled, lijepu riječ izrečenu iz duše. I, tako, razmišljajući o tome, pade mi na pamet jedna priča nepoznatog autora. A, priča ide ovako:

„Proveo sam sat vremena u banci sa tatom, jer je morao prebaciti neki novac na račun. Nisam mogao odoljeti da ga ne upitam:

-Tata, a da mi tebi lijepo aktiviramo internet bankarstvo?

Upitao me:

-Zašto bih to uradio?

-Pa, onda nećeš morati provoditi sat vremena u banci samo zbog jednog transfera. Možeš čak i kupovati online. Vidjet ćeš. Bit će ti mnogo lakše i jednostavnije.

Bio sam, priznajem, pomalo i uzbuđen što ga uvodim u svijet internet bankarstva.

-Ako to učinim, onda neću morati izlaziti iz kuće?

-Ne. Čak ti i namirnice mogu biti isporučene na vrata.

Njegov odgovor mi je jednostavno zavezao jezik, ostavivši me bez teksta.

Rekao je :

-Od kada dolazim u ovu banku upoznao sam četiri svoja prijatelja, stalno razgovaram s osobljem koje me je jako dobro upoznalo. Znaš da sam sâm. Ovo mi treba. Imam dovoljno vremena i zadovoljstvo mi je doći ovde. Prije dvije godine, kada sam se razbolio, vlasnik prodavaonice u kojoj kupujem voće, došao je vidjeti me, sjeo je pored mog kreveta i suzu pustio, kada me je vidio tako bespomoćnog. Kada je tvoja majka pala u jutarnjoj šetnji, prodavač iz kioska u kojem obično kupujem novine, odmah je sjeo u auto da je odveze kući, jer je znao gdje živimo.

Da li bih imao taj “ljudski” dodir da sve postane online? Zašto bih želio da mi se sve dostavi i da me se na taj način prisiljava da komuniciram samo sa svojim računalom? Volim poznavati osobu s kojom imam posla. Volim i stvarati veze sa ljudima razgovorom… Da li online internet može tako nešto? Tehnologija nije život.“

Što reći? Sve ovo potpisao bih odmah. Upravo je tako. Svi to na neki svoj način osjećamo, ali ne želimo na glas reći. Ne želimo priznati jedni drugima koliko nas je tehnologija udaljila jedne od drugih, koliko god nam se činilo suprotno. Često iz protesta na par dana ugasim svoj mobitel i isključim se s društvenih mreža kako bih se mogao u potpunosti posvetiti onima koje volim i koji me vole. Ti su mi dani posebno dragi i istinski uživam u njima. Svima nam treba ljudski kontakt, a ne kontakt s robotom. Robot nema osjećaje i nikada ih neće imati. Za kraj ću vam samo reći – provodite vrijeme s ljudima, a ne s uređajima!