Ne može mene iz ove zemlje otjerati neimaština. Ne može. Navikao sam ja i na malo i na puno. Navikao sam ja i na ništa. Neće me otjerati ni to što nema posla. Naći ću komad svoje nafake. Crnim iza nokta ću je platiti. Ali ću je naći i bit će mi dovoljna. Neće me otjerati ni ekonomija zavijena u crno. Ni napredak kojeg nema ni na vidiku. Ni bolnice u kojima se još više razboliš. Ili umreš dok čekaš naručeni termin.
Neće me otjerati ni rat s kojim nas svako malo plaše. Ni ona dvojica koja sjede u udobnim foteljama i međusobno se prepucavaju, dok nam mladi odlaze. Neće. Otjerat će me nepravda. Ona koju gledam svaki dan. Ona koju osjećam i na svojim ramenima. Otjerat će me licemjerje. Lažni osmijesi. Lažne dobre želje. Lažna dobrota.
Otjerat će me oni koji se kunu u poštenje, a žive od nepoštenja. Koji se zalažu za moral, a plivaju u nemoralu. Koji pričaju jedno, a rade drugo. Otjerat će me oni koji se kunu u Boga, a Boga se ne sjete dok otimaju moje. Tvoje. Naše. Otjerat će me oni zbog kojih se u vlastitoj zemlji, u vlastitom gradu osjećam kao stranac. Kao krivac. A nemam krivice. Kao onaj koji nema prava. Nikakva prava. Jer se ne uklapam u kalupe. Kalupe skrojene po njihovoj mjeri.
Jer moj karakter ne može progutati sve ono što u njihov tako lako stane. Otjerat će me oni koji se igraju s mojim komadom kruha, kao da mi ga oni iz svojih usta vade i daju. Kao da ne pripada meni. Otjerat će me apeli za pomoć, apeli bolesne djece, mladih ljudi, od kojih jeza prolazi tijelom jer sutra i ja mogu dijeliti njihovu sudbinu. Neće mene otjerati neimaština. S njom se mogu boriti. S njom mogu izaći na kraj. Otjerat će me nepravda. Nju više ne mogu gledati. Ne mogu je podnijeti. Otjerat će me oni koji tjeraju sve nas koji nismo po njihovoj mjeri. Jer im smetamo. Jer im ne trebamo. A ako ostanem, ostat ću u svojoj zemlji samo iz inata!
