Sandra Rubić – Usrećiti jedni druge


Potraga za drugim ljudskim bićem, onim koje bi nas usrećilo je najbesmislenija potraga u životu i sa sigurnim rezultatom neuspjeha. Sve se nekako isto ili slično privuče. Nesretna osoba privuče nesretnu. Kako se onda uopće takve dvije osobe mogu međusobno usrećiti? Hoće li jedna drugoj uspjeti predati nešto što nema? Često su međuljudski odnosi frustrirajući i nalikuju na “natezanje mačka za rep”.

Svatko bi nešto htio dobiti, a nema što pružiti zauzvrat. Umjesto traženja poticaja i inspiracije, onog neopterećujućeg i nezahtjevnog nadahnuća, pokušavaju se oteti konkretne stvari i opteretiti drugo ljudsko biće cendranjem i ispoljavanjem vlastitog nezadovoljstva. Tko uopće može biti sretan i zadovoljan u takvom odnosu?

Odnosi nisu trgovina. Ako smo i sveli odnos na trgovinu, “ja tebi, ti meni”, vjerojatno i nemamo “robu” za trgovanje. Zapravo, sve to je toliko jadno i lažno, s primjesama vlastite umišljenosti “ja sam divan i krasan i ti moraš biti sretan što uopće postojim u tvojoj blizini”.  Figa friška! Nitko od nas nije tako divan i krasan, možda za sebe, ali drugo ljudsko biće ima svoje postavke i svoj pojam divote i krasote.

Nema tu trgovine. Ako je ima, onda smo kao kramari koji pokušavaju svoje smeće prodati pod visoko potrebnu i kvalitetnu robu. Čim moraš trgovati, nema izvorne, prirodne izmjene energije.

Zaboravili smo pružati. Zaboravili smo biti mi. Samo mi. Stvar je u životnosti. Vlastitoj životnoj energiji. Kao toplini koja se temperaturno uravnotežuje s okolinom.

Kako onda dvije “hladne” osobe, dva hladnokrvna vampira mogu predati jedno drugom ikakvu toplinu? Jer čim težiš za upijanjem tuđe životnosti, ti je nemaš dovoljno, krv ti sporo kola venama i niske je temperature. Životna strast je ispod ništice…  Postoje ljudi koji pršte životnošću. Zavidnom razinom sreće i zadovoljstva. Naravno da i oni imaju svoje brige, trenutke potonuća, sumnji, imaju svoje neispunjenje želje i svoje boli. I to je sve u redu. Nose se s time, rješavaju kroz vrijeme sve što im dođe u život.

Gibaju se. Čupaju. Rone i isplivavaju. Dišu, smiju se i plešu. Pjevaju. Nekad radosni, nekad tužni. Ali iz njih pršti životna strast. Ti ljudi su promišljali o sebi i o životu. Ti ljudi su pomireni sa stvarima koje su izvan njih. Oni stvaraju prvo unutar sebe, a onda djeluju. Imaju zdrava fizička, emocionalna i duhovna zadovoljstva. Oni su borci. Ne s agresivnim oružjem, već s korisnim oruđem kojim obrađuju svoje vlastito polje svog vlastitog života.

Pri tom ne iscrpljuju i ne maltretiraju druge ljude. Nema patologije… Oni su shvatili da im nitko neće pružiti zadovoljstvo i sreću, jer nitko nije njihov sluga. Oni znaju da se sreća i zadovoljstvo stvaraju jedino u njima samima. Zahvalni su kad to mogu podijeliti s drugim ljudskim bićem. Predavati i istovremeno primati.

Nema trgovine, nema otimanja i nema varanja. Nema zahtijevanja.  Svi poznajemo “vječito nezadovoljne”, one koji će naći kvrgu, grešku ili manu u svemu. Takvi samo misle da su rješenja u drugim ljudima. Misle da ni jedno rješenje nije u njima samima. Niti slučajno ih ne treba osuditi zbog toga. Svi smo mi bili u tom stanju. Iz tog se stanja izlazi pogledom u sebe same i pitanjem “što ja mogu učiniti za sebe samog?”.

Osjećaj stvarne unutarnje sreće nije se nikada stekao riječima i radnjama drugog ljudskog bića. Samo su nam drugi mogli pokazati, na trenutak, kako to izgleda. Sreću i zadovoljstvo stvaramo i održavamo sami, unutar sebe. Tek tada privučemo ljude s kojima to možemo podijeliti.

Pa se sreća i zadovoljstvo množe. Baš kao i ljubav.

Zapratite nas i na našem Telegram kanalu:  https://t.me/epohaportal

Podijeli članak:

Facebook
Twitter
Reddit
WhatsApp