Elia Pekica Pagon – Mali bogovi zaigrali su se ljudima kao igračkama


Kakav je to osjećaj igrati se bogova, igrati se ljudima kao igračkama? Pitam vas, koji se svakodnevno igrate bogova – odlučujući o sudbinama drugih ljudi na ovaj ili onaj način. Pitam vas koji nikada nećete pročitati ove moje riječi jer ste zaokupljeni vašim božanskim statusom i neprestanom igrom ljudskim sudbinama. Tko će negdje ući, a tko ne, koga ćete zaposliti, a koga odbiti. Kome ćete otvoriti vaša božanska vrata, a kome ih zauvijek zatvoriti?

Ti da, ti ne, ovoga utopi, ovoga pusti. I tako u krug. Korupcija. Nepotizam. Kumske veze. Zakulisne igre. Kupovina radnih mjesta. Kupovina prijateljstva. Igranje ljudima kao šahovskim figurama. Ovaj ne dolazi u obzir. Imam drugog čovjeka za to mjesto, reče jedan od bogova. Dužan sam tom čovjeku. Ne, ovaj ne. Ovaj drugi neka uđe. Da, taj. Onaj koji plaća, podrazumijeva se…. Ili koji će odraditi neku uslugu tom bogu koji mu otvara vrata. Zajedno će podijeliti plijen. Ruka ruku mije.

Virtualni bogovi posebno su se zaigrali baveći se virtualnim ubojstvima koja im pričinjavaju posebnu nasladu. Daj, ugasi ove, pa upali one.  Sad ih malo pusti na pet minuta, pa ih onda opet blokiraj, to će ih izluditi. Tako se oni igraju s  ljudima, pa se tamo u nekom uredu grohotom smiju običnim smrtnicima sa svojih, kako oni misle, božanskih visina, da ne kažem nizina, jer prljava su to božanstva zaprljanih ruku punih grijeha s kojima će jednoga dana doći pred vrata onih bogova koji će im izdati račun za njihova zlodjela.

Dobro, neka me nazove sutra i primit ću njegovog sina na razgovor. Reče jedan mali bog, jedan od mnogih koji tu rečenicu svakodnevno ponavljaju, primajući na radna mjesta nečijeg malog ili malu.

Gospođo, zvao me vaš prijatelj i sve smo dogovorili, možete mi poslati onu fakturu i to smo riješili, sada prvu, pa nakon toga svaki mjesec šaljite. A, gospođa nasred jednog salona priča sve to na spiker s čovjekom do kojega je došla preko nekog svog čovjeka i kojemu će slati svoje fakture od sada, pa do vječnosti…

Sve je dogovoreno, napisat ćemo za njega da ne vidi ni na jedno oko i mirovina će mu biti riješena. Tu sam rečenicu načula u jednoj zagrebačkoj bolnici, dok sam čekala na jednu pretragu. Bila je  u tijeku smjena doktorica i nisu znale da u susjednoj sobi netko leži. Da li je taj čovjek doista slabovidan ili ne, tko to zna, ali nije mi baš zvučalo kao da jest…

Sredio sam si invalidninu preko veze. Imam dijagnozu, ali to nije bilo dovoljno, moraš imati vezu, kao i za sve ostalo… Tu je rečenicu nedavno jedan prijatelj rekao našem poznaniku koji to sada svima prepričava.

Sve je to naša svakodnevica, sve su to rečenice koje možemo čuti posvuda, u frizerskim  salonima, u bolnicama, dok čekamo na neki pregled, u tramvajima, sasvim je svejedno. Svi znamo da korupcija postoji i ne otkrivamo toplu vodu kada slučajno načujemo neku takvu rečenicu, kao da smo oguglali na sve to, jer ne možemo ništa učiniti kao pojedinci. Što bismo trebali učiniti kada čujemo takvo što? Zar bismo trebali ići u sukob s osobom koja se hvali svojom korumpiranošću i iza koje stoji tko zna koji mali bog koji će svim silama tu istu osobu u bilo kojem trenutku zaštiti od bilo kakvog inkriminiranja?

Ipak, ostaje gorak okus nakon svake nove takve spoznaje, nakon svake nove lekcije o tome u kakvom društvu živimo i nekako je teško pomiriti se s tim da ljudi koji su na potpuno bespravne načine došli do nekih statusa i beneficija koje im ne pripadaju – slobodno i bezbrižno šeću među nama ostalima, smijući nam se u lice i puneći svoje džepove našim novcem.

Pretačemo iz jednih džepova u druge, svakodnevno šutke pristajući na korupciju i kriminal. I, da, sami smo krivi što se ovo društvo pretvorilo u Divlji Zapad na kojem opstaju samo najprepredeniji među nama. Nitko drugi nam nije kriv. Ni Europa, ni svijet. Mi sami, mi sami dozvolili smo šerifima, divljacima i mešetarima da nas pregaze, da zasjednu na pozicije na kojima se osjećaju kao mali bogovi i da se shodno tome svakodnevno igraju bogova s tih svojih ‘moćnih’ pozicija na kojima pogoduju nekim svojim ljudima, zatvarajući vrata svakom drugom koga ne smatraju svojim.

Našim vrlim igračima sviđa se ta igra bogova. Zaigrali su se. I, neće stati. Žele zadržati svoj status božanstva i svima nama ostalima pokazati kako to izgleda kada netko misli da je jedan od ovozemaljskih bogova koji odlučuje o našim sudbinama. Smještaju ljude u raj, čistilište i pakao, kako im dođe. I potom promatraju kako je tim ljudima i kako su se tamo snašli. Najviše ih zanima pakao. Najviše ih zanima kako je onim ljudima koje su tamo smjestili, kojima je život doslovno pretvoren u pakao. Gdje nam je bila pamet kada smo im dozvolili da se tako zaigraju s nama? I, kako im sada oteti te igračke iz ruku, kada smo te igračke mi sami?

Podijeli članak:

Facebook
Twitter
Reddit
WhatsApp