Ona nije prijateljica, nije majka, niti je sestra. Ona nije samo poznanica, ni teta, ni vila, ni član obitelji, a opet je sve to skupa. Nemate čak ni zajedničke prijatelje sa susjedom, a ipak ih sve poznajete. Ni susjedina obitelj nije ni u jednoj od tih kategorija. To su i muž i djeca tvoje susjede, unuci. Ponovno ih susrećete u najljepšim i najtežim trenucima života. I opet su “susjedstvo”. Uvijek tu, jedno za drugo.
Između susjeda može postojati razlika u godinama, razlika u načinu života, svjetonazoru. A ipak ona zna sve o tebi, ti znaš sve o njoj, čini se da nema dodirnih točaka osim duša koje se dodiruju. Život je potpuno odvojen, a opet tako čvrsto isprepleten.
Susjeda ima ključ od tvog doma i tvog poštanskog sandučića. Ona zalijeva tvoje cvijeće, hrani tvoju mačku kad negdje ideš i provjetrava tvoju sobu. Susjedi posuđuješ stolice, šeflje i tanjure, prepuštaš joj šporet, pomažeš joj kada ne zna za sebe od toliko posla. Ona ti donosi kolače i toplu juhu kada si bolestan. Zove te usred noći kad se nešto dogodi jer u tom trenutku nitko na svijetu nije bliže.
Više ni kavu ne znaš piti bez nje. Ona si dolazi napraviti frizuru kod tebe i nakon svega toga odjuri u svoje dane, u neke svoje prostore i svoj život u kojem ste snažno prisutni, a opet nekako niste. Mogu proći dani da se ne vidite, nitko nikome ne mora polagati račune, vaša veza je potpuna sloboda, ali vidiš da je tu i primijetiš kada je nema. I onda zoveš samo da znaš da je sve u redu, iako bi ti prva znala da nije.
Djeca iz kvarta zajedno se igraju, zajedno odrastaju i cijeli život ostaju susjedi koji se vraćaju na prag svog djetinjstva i sjećaju se te druge po redu obitelji, druge kuće i utočišta.
Kad se susjeda nekamo preseli, nastane praznina koju nitko drugi ne može popuniti. Tada ona postaje vrijedna prijateljica s kojom se i dalje viđaš i čuješ, ali ništa više nije isto. Od praga do praga, pogled na prozor, njezin parkirani auto i zvuk škripavih roleta, lavež njenog dosadnog psa, žamor ili smijeh njene djece, sve ti to odjednom nedostaje.
Ne znam u koju bih kategoriju svrstala sve susjede koje sam imala i još imam u životu. U posebnu, neopisivu, neizbježnu, nezamjenjivu, jednostavno predivnu i jedinstvenu.
Želja da susjedu ugine krava je priča koju nikada nisam osjetila na svojoj koži niti upoznala, niti tu priču mogu razumjeti. Zar je danas tako teško imati dobre međuljudske odnose s nekim od koga te dijeli samo zid ili ograda. Meni nije. Očito nije ni mojim bivšim i sadašnjim susjedama. Bit će da imam sreće.
Toliko sam se puta selila, odlazila, a od svega mi je uvijek najviše nedostajao lik koji bi me zadnji ispratio na put i prvi me pozdravio i dočekao kada bih došla s puta. Lik moje susjede.
Zapratite nas i na našem Telegram kanalu: https://t.me/epohaportal
