Danas je Međunarodni praznik rada (Prvi svibanj), a za one koji ne znaju – slavi se u spomen na krvoproliće u Chicagu koje se dogodilo 01. svibnja 1886. godine kada su održani masovni radnički prosvjedi od oko 40.000 radnika koji su se borili za svoja prava na dostojanstven život i rad, a svoje su zahtjeve bili uobličili u tri osmice – osam sati rada, osam sati odmora i osam sati kulturnog uzdizanja i obrazovanja.

Nemilosrdna je vlast tada na goloruke radnike poslala snažne policijske snage koje su ubile šest i ranile oko 50 radnika, dok je veliki broj prosvjednika bio uhićen, a vođe štrajka bili su izvedeni pred sud. Osmero prosvjednika bilo je osuđeno na smrt, a trojica na dugogodišnju robiju. U spomen na ovo krvoproliće u Chicagu, na 1. kongresu Druge internacionale 1889. godine odlučeno je da će se 1. svibnja svake godine održavati radnički  prosvjedi, dok god radnici ne izbore pravo na dostojanstven život i rad. Već od sljedeće 1890. godine taj datum postaje međunarodnim danom opće solidarnosti radništva.

Tako se i u Hrvatskoj Praznik rada počeo slaviti 1890. godine. I hrvatski su radnici također istaknuli svoje zahtjeve u znaku poznate tri osmice. U Zagrebu su radnici kao uvod u proslavu toga dana i te godine održali niz štrajkova i skupova. Narodne novine su pisale kako su govornici u zgradi Hrvatskoga doma na velikoj radničkoj skupštini pred 1000 radnika govorili: „Mi smo za rad, ali hoćemo živjeti kao ljudi“.

No, ništa ne ide preko noći, pa je za dostizanje kakvih-takvih radničkih ciljeva trebalo proći nekoliko desetljeća, i to prvenstveno u demokratskim zemljama i posredstvom sindikata koji su se sporazumijevali s poslodavcima uz neizbježno posredovanje države. Danas se Praznik rada smatra državnim praznikom u preko 80 zemalja svijeta. No, u Velikoj Britaniji i Irskoj, primjerice, ovaj se praznik ne slavi 01. svibnja, već prvog ponedjeljka u svibnju, a u Kanadi, Australiji, Novom Zelandu i Nizozemskoj također se slavi na razne datume.

Zanimljivo je to kako je sve povezano s Praznikom rada poteklo iz SAD-a, odnosno Chicaga, a same Sjedinjene Američke Države ne obilježavaju događaj iz Chicaga, nego Praznik rada slave prvog ponedjeljka u rujnu. Koji je razlog tome, nije nam poznato. Možda se ne žele solidarizirati s ostalim zemljama svijeta jer se smatraju posebnima, možda ne žele slavljem podsjećati na nerede koji su se dogodili te1886. godine što bi moglo naštetiti njihovu imidžu, a možda se ne žele povezivati s činjenicom da je spomenuti praznik bio usvojen od strane komunista i socijalista kao njihov primarni praznik uz koji se vežu svečane parade i radnička slavlja, što brandu SAD-a očito ne odgovara.

Zašto je u današnje vrijeme spomenuti praznik nekako zamagljen i nedovoljno primijećen, da ne kažem nedovoljno slavljen? Zar se uopće moramo to pitati? Uz toliko obespravljenih i nezaposlenih ljudi, tko još uopće mari za Praznik rada? Ako ćemo biti do kraja iskreni – danas s obzirom na društvene razlike i sve moguće nepravde ispada licemjerno nekome čestitati Praznik rada, recimo – čestitati ga nezaposlenom čovjeku, ovršenom čovjeku, deložiranom čovjeku, blokiranom čovjeku? Zar ćemo takvom čovjeku koji je zgažen od strane sustava čestitati Praznik rada? Čovjeku kojemu sustav ne daje pravo na rad? Čovjeku kojega sustav gazi i guši? Da. Danas je opasno nekome čestitati taj dan, jer ne znaš u kakvoj je životnoj situaciji neki čovjek. Budimo stoga socijalno osjetljivi i pažljiviji u tom sveopćem čestitanju „Praznika rada“ i sjetimo se u kakvom okruženju živimo. Mnogo je ljudi kojima ovaj dan ne sjeda baš najbolje i koji imaju jako gorak okus pri samoj pomisli na toliki broj nepoštenih ljudi koji sebe smatraju radnicima, a najobičniji su neradnici.

Paradoksalno je upravo to da su brojni uhljebi ti koji sebe danas smatraju najvećim radnicima (iako mnogi od njih to uopće nisu, jer ništa konkretno ne rade) i da se jedino njima može bez ikakvog straha i krzmanja gordo čestitati Praznik rada, a da nemaju gorak okus u ustima. Najbolji je osjećaj čestitati Praznik rada pravim radnicima koji pošteno žive od svog rada, a to su oni ljudi koji doista nešto i rade. Hvala Bogu da ima i njih, jer da ih nema, ne bi bilo ni ovih drugih koji žive na račun njihova (čitaj:tuđeg) rada. Proizvodnja novih vrijednosti, preživljavanje na tržištu i stalna kupnja i prodaja nisu isto što i parazitiranje, to je svima više nego jasno. Privatni sektor i onaj drugi – javni sektor nisu isto. To su, čini se, dvije suprotstavljene strane. Postoje dakle nijanse u poimanju rada kao takvog, ali i Praznika rada kao takvog. Neradnici svoj nerad doživljavaju kao rad jer ih se za taj nerad sustavno nagrađuje. Radnici su i dalje u borbi za preživljavanje, kao što su oduvijek i bili. Žalosno je jedino to što se neradnici često smiju radnicima koji nešto pokušavaju zaraditi, dok ovima koji im se smiju novac dolazi sam od sebe u ruke, a da niti jednog žulja od nekog rada na tim rukama nema. To je danas Praznik rada.

Da. Definicija rada kao takvog danas je zadobila neki sasvim novi oblik. Naime, puno je danas onih ljudi koji primaju plaću za svoj nerad, odnosno samo za dolazak u neki uhljebnički ured u kojemu ne rade baš ništa osim što ispijaju kave sa svojim kolegama plaćenim neradnicima i surfaju (čitaj: trolaju) po internetu. Što reći o njihovu radu? Je li to rad? Zaslužuju li neradnici s izmišljenim funkcijama primati naknadu za svoj nerad i internetsko dangubljenje? Kako bi ti ljudi uopće opisali svoj radni dan da ih netko pita? Doista ne znam. Smislili bi oni već nešto, kako su poslali nekome neki email ili bili na nekom sastanku, a zapravo su samo čekali da prođe „radno“ vrijeme i da se razmile po restoranima i shopping centrima potrošiti svoju parazitninu.

Nadalje, danas ima jako puno ljudi koji rade kao crvi i to danonoćno, a bivaju nedovoljno plaćeni za svoj rad. A, nažalost ima i onih ljudi koji rade bez ikakve naknade, čekajući neki čaroban dan kada će netko s nebeskih visina napokon primijetiti njihov trud i kada će i oni napokon biti plaćeni za svoj rad. No, taj dan ne dolazi. Među njima su poglavito samozaposleni ljudi koji vjeruju u svoje projekte u koje su uložili cijelo svoje biće kako bi pošteno prehranili svoje obitelji.

Eto, to je današnja priča o radu i Prazniku rada kojega namjerno neću čestitati nikome, jer smatram da su to danas vrlo osjetljiva pitanja i ne znam u kakvoj je situaciji svaki čovjek (puno je ljudi u vrlo teškoj situaciji), ali ću zato reći da svakome želim da osjeti vrijednost rada i da baš svakome želim da bude nagrađen za ono što pruža ovome društvu, u dubokoj nadi da će doći dan kada će svatko, ali baš svatko bez iznimke imati pravo na rad i dostojanstven život i kada nitko neće smjeti biti na bilo koji način obespravljen.

Svima ostalima koji misle da su Bogom dani samo zato što su umreženi putem neke stranke ili tajne organizacije koja im služi kao štit, slamka spasa i splav na kojoj će isplivati iz svih nevolja, želim također sve najbolje, bez obzira na njihovu iskrivljenu sliku svijeta u kojem živimo.

Ne, ne živimo svi u tom jednom svijetu, iako se tako čini. Ne. Nije to jedan svijet. To su dva svijeta. Jedan je ružičast, a onaj drugi nije. U jednom žive mali uhljebljeni bogovi, u ovome drugome svi mi ostali. U jednom se slavi, u drugom preživljava. U jednom novac pada s neba, u drugome se za isti moraš boriti. Sve se svelo na simboličnu porciju graha, onu istu koja bi ljudima zbog svoje hranjivosti trebala dati snagu za rad, a ako već nemaju priliku za rad, a onda neka barem promisle još jednom o istom i njihovoj osobnoj vezi s njim…ili nepostojanju te veze, podrazumijeva se. Dok jedni blaguju, drugi gladuju. To je danas Praznik (ne)rada. (Ne)rad se i dalje smije radu… I novi prosvjedi svih onih koji još vjeruju u rad vrlo su izgledni u budućnosti u kojoj će pravo na isti gubiti sve veći broj ljudi…

Zapratite nas i na našem Telegram kanalu:  https://t.me/epohaportal