Dragi prijatelji, za vas koji ne znate, ovo vam je križanje Jurišićeve i Kurelčeve ulice u Zagrebu. Kod stare pošte. Ovo što vidite u prvom planu je kestenjar Miško, mnogi ga Purgeri poznaju. A ono iza, malo dalje je spomenik, torzo žene. Gdje je tu apsurd?

Dakle, kestenjar Miško, fin, kulturan gospodin oko 55 leta, od 94. godine radi na ovoj lokaciji. Prema svakoj je mušteriji drag i ljubazan, a kad stavlja kestenje u škarnicl, uvijek se trudi dati koji kesten više. No, Miško je sada odjednom po Uredu za zaštitu spomenika postao netko tko smeta našem gradu na toj lokaciji, jer stoji i peče kestenje ispred tog spomenika. Primijetit ćemo da je Miško udaljen od predmetnog spomenika barem 3 metra. I taj je ured zatražio od Gradskog poglavarstva da se kestenjara Miška, ikonu Jurišićeve ulice, izmjesti na lokaciju oko 200 m dalje od ove na kojoj jest. Nova lokacija kestenjaru nije prihvatljiva jer se radi o lokaciji koja je puno manje prometna.

Pa se sada postavlja pitanje –  Je li doista nekome u interesu, državi, gradu, narodu… da Miško i dalje bude gdje jest i da uredno plaća sva svoja davanja i zakup prostora, ili je pak interes da ga se dovede do toga da zbog lošeg poslovanja zatvori svoj obrt i ode državi na socijalne jasle?!

Moje je osobno mišljenje da bi svima trebao biti interes da takvi ljudi kao što je kestenjar Miško, koji su se samozaposlili i uložili svoj novac u svoj posao koji pošteno rade, dobro rade i da im se da maksimalna potpora u njihovu radu, a ne da im se uništava poslovanje na svakojake načine. Zar je državi u interesu da razvija ili da uništava poduzetništvo?

A, što se tiče spomenika, on stoji na svome mjestu i nitko ga ne dira, niti će ga dirati.  Kestenjar Miško njega niti zaklanja, niti nagrđuje, niti svojim poslovanjem na toj lokaciji na bilo koji način ugrožava vidljivost samog spomenika, osim ako se netko nije uplašio da je spomenik u blizini našeg Miška pao u sjenu, što vjerojatno i jest istina, jer ljudima je bitan život i susreti s dragim ljudima uz pokoji vrući kesten, pa ponekad i ne stignu osvrnuti se na okolinu, već usmjeravaju svoju pozornost na ljude koji ih okružuju. I nije im za zamjeriti.

Jer, od spomenika se ne živi, da me netko krivo ne shvati. I spomenici imaju svoju važnost, ali ljudi su neusporedivo važniji od spomenika. Oni su živući spomenici našeg vremena.

Kestenjar Miško sada čeka odluku Gradskog poglavarstva i ako ta odluka kojim slučajem bude negativna, čovjek je rekao da će pokrenuti peticiju da ga se ne dira s ovog mjesta.

Ovom prigodom i na današnji simboličan dan – Praznik rada, od srca vas molim da ovu priču podijelite sa svojim prijateljima, kako bi se pomoglo čovjeku koji svojim poštenim radom plaća poreze svojoj državi i hrani svoju obitelj kao i brojni drugi samozaposleni ljudi. Svima njima posvećujem ovaj članak. Borite se, ljudi i ne dajte se! Na vašim je leđima sve, a vas kao da nitko ne vidi. Znajte da niste sami i da niste nevidljivi. Vjerujte u sebe i svoj rad. I, ne dajte se smesti od strane onih koji vam podmeću nogu, a istodobno žive od vašeg rada.

Već sutra i mi možemo biti na Miškovu mjestu, ugroženi od državnog aparata koji je bez razuma i milosti. Hvala vam, dragi prijatelji! I, sretan vam pošteni rad, jer jedino takav i cijenim!

Zapratite nas i na našem Telegram kanalu:  https://t.me/epohaportal