(Ne)privikavajmo se na kaos!


Ne privikavajmo se na rat”, rekao je proročanski i nadasve mudro Papa Franjo tijekom ovogodišnjeg uskršnjeg obraćanja ”Urbi et orbi”. Ključne poruke su, naravno, ”rat” i ” ne privikavati se”.

Rat me prije svega osobno rastužio kao čovjeka. U 21. stoljeću, na tlu Europe. Ne ulazeći u meritum stvari – tko je što kome i kada povijesno dao, tko kome i zašto prijeti, tko je nešto trebao učiniti, a nije, rastužile su me te silne brojke poginulih i ranjenih kao i zvjerstva, koja se dodatno čine te, naravno, kolone izbjeglih. Današnji podaci govore da je u ovom trenutku riječ od egzodusu od više od 10% ukupnog broja državljana Ukrajine.

U čije ime i za čiji račun u konačnici?! Dobro znamo da životi cijene ne imaju. I da se ne mogu nadoknaditi.

Druga je riječ ”ne privikavajmo se”.

Jer, žalosno je, ali istinito. Sve ovo što se sada događa i što će se ubuduće događati upravo potvrđuje da se čovječanstvo privikava na sve. Po formuli: ”Pusti me s mirom”. I poslije toga taj lažni mir brzo izvjetri i nestane, a problem je i dalje na tvojim vratima i leđima.

Svijet je postao i previše povezan po modelu spojenih posuda. Što se dogodi na jednom kraju, prije ili kasnije stvara kontrakciju ili reakciju na drugoj.

Tako da politika ”zasviraj i za pojas zadjeni” više ne igra.

Privikavao se svijet i kad je mali austrijski kaplar osvajao vlast u Njemačkoj i potom zemlju po zemlju, zapalivši cijeli planet do neslućenih razmjera.

 Pohlepa

Gdje je ključ svega? Po meni osobno, i to već odavno tvrdim, odgovor je u jednostavnoj riječi: pohlepa. Sociolozi i filozofi znaju učeno reći da je svrha svakog društva da neutralizira ili eliminira konflikte u društvu. Do konflikata u najmanjem i najvećem sustavu dolazi uvijek kad očekivanja nadmašuju stvarnost. U biti, pohlepa je izuzetno izražena ili ekstremna potreba za bogatstvom odnosno resursima posebice prirodnim i financijskim. I to pod svaku cijenu.

Pohlepu generira ego. Taj isti ego, koji nas s jedne strane motivira da branimo svoj opstanak hraneći se i pijući vodu, oblačeći se i pazeći se recimo od ugroza poput napada opasnih životinja.

Drevne su zabrane bile na neki način povijesni osigurači izbjegavanje društvenih sukoba zbog pohlepe. Zabrane su bile česte i bilo ih je lako slijediti kada su ljudi bili nomadi. To podrazumijeva da su morali sa sobom nositi sve što su posjedovali, i stoga je bilo malo želje za gomilanjem stvari koje bi jednostavno povećale teret. I time usložnjavale svakodnevicu.

Neki narodi, primjerice u Africi, žive ovim nomadskim životom s malo materijalnih sredstava stoljećima do današnjih dana. I opstali su.

Naravno, nisam zastupnik pristupa da nemamo ništa. Ali nisam ni zastupnik činjenice da 1% stanovništva raspolaže s 90% svjetskog bogatstva. Takav nerazmjer rađa kad tad, željeli ili ne, incidente, sukobe i na posljetku – rat. A kada rat krene, tu logike i razuma nema.

U konačnici, pohlepa je glad za više od onog što imaš pod svaku cijenu i u svakoj prilici bez uvažavanja onog prvog do sebe. Na koncu, tako definirana glad za više od onog što ti pripada, rezultira u konačnici pravom gladi odnosno onim što ti pripada a sada nedostaje, kad se ratom pogođeni resursi potroše ili unište.

Da li smo toga svjesni? Naravno da nismo, sve dok smrt ne zakuca na vrata. Preneseno – kad ti počnu sijevati projektili svih mogućih kalibara iznad i oko glave. Tada sve postaje prekasno i – irelevantno. Relevantno ostaje i preostaje jedino preživjeti bez obzira da li su, primjera, sve boje na tvojoj odjeći usklađene tvom ili tuđem ukusu. Uz mahanje glavom i zakašnjeli lelek: ”Da sam znao ono što sada znam!”

Kontinuirani komunikacijski košmari

Cijelu situaciju još dodatno zamagljuje i otežava – sveopći globalni i potom komunikacijski košmar i proizlazeće stanje medijske i time posredno pojedinačne i kolektivne sužene svijesti. Na što stalno upozoravam, a koja nikako da stane već se stalno pojačava u nedogled.

Pandorinu je kutiju nerazumijevanja svijeta ispred nas paradoksalno otvorio internet osmišljen i pokrenut upravo iz obrnutog razloga – da otvori ljudima prostor spoznaje, znanja i bolje budućnosti.

U biti, otvorio je trajnu samospoznaju nedostatnosti svake pojedinačne duše, svakog pojedinačnog stanovnika Zemlje, koji je putem društvenih mreža postao – faktor. Desetak milijardi faktora, desetak milijardi algoritama. Put u pakao je tako začas trasiran.

Dobro se uslijed osobnog ega za čas pretvorilo u zlo, koje je teško ili nemoguće zauzdati.

U pandemiji svi su postali doktori, u ovom nesretnom ratu prekvalificirali su se u – generale. Svi su pametni, svi sve znaju, svi sve mogu. Osim naravno riješiti – situaciju.

Koja je je uslijed broja pojedinačnih rješenja postala nerješiva dok katastrofa ili kataklizma silinom bezumlja ne dovodu do novog ništavila i potom  – novog uma. Paradoksalno ponovo, ali postaje sve očiglednije da paradoksi nasilja dovode do bržih i kvalitetnijih rješenja od razumnih razgovora u miru. ”Ne moš’ ti njih njanci urazumit’, ne znaju spustit’ balun na zemlju”, poetično bi sve to prokomentirali Dalmatinci.

Ne mogu, a da se po tko zna koji put ne osvrnem na naše domaće ”opinion makere” oličene vizualno u licima i naličjima nemilosrdnih izvjestiteljica i izvjestitelja sa redovnim dnevnim pitanjima o ratu prepisanim iz ere pandemije: ”Kad će završiti?” Koja po pravilu ostaju bez odgovora, jer odgovor ne znaju ni oni koji su sve započeli. Kad će nas barem počastiti da to ne više ne pitaju, moj je obrambeni odgovor na takvu medijsku histeriju.

 Prva i zadnja linija obrane – optimizam  

Sve opisano i neopisano, uvjeravaju me, dovodi u običnom puku do sve učestalijih strahova, tjeskoba i depresije.  Kažu mi da zaposlenici, u ovom slučaju i u našim velikim kompanijama,  sve češće posežu za sve izdašnijim količinama sredstava za umirenje i još, da budem fin, i nekim drugim obilnijim praškovitim pomagalima.  ”Izbombardirani’ u dnevnom ritmu raznoraznim pravim i lažnim svjetskim i nacionalnim vijestima, neiskrenošću i nerazumijevanjem na radnom mjestu i nerealnim očekivanjima u obiteljskoj sredini, pojedinac ili pojedinka  – pucaju. Nervno, naravno. U njihovoj percepciji urušavaju se njihovi perceptivni svjetovi. A da u bolje nisu ni kročili, počesto nesvjesni činjenice da u nekontroliranom moru informacija razabiremo i spoznajemo ne više 1 do 3 % relevantnih tema i sadržaja. Moguće? Itekako!

Kamo to sve vodi? Sigurno ne prema dobrom.

Pesimizam se širi zarazno i razorno kako zemaljskom kuglom tako i Lijepom Našom poput tsunamija. Da li možda ulazimo u razdoblje Tame kakvu znamo gledati u post-apokaliptičkim filmovima? Gdje Mad Max u sumraku i na razvalinama civilizacije vodi bitku po pustopoljinama sa konkurentnim odrpancima na rasturenim vozilima radi benzina i vode? Hm, nastavimo li tako, blizu smo. Znate ono – što je relativno daleko istodobno je relativno – blizu. Apsolvirali smo već ranije činjenicu da su prostor i vrijeme jedno i to jedno rastezljivo do maksimalnih granica.

Vratimo se u realnost. Barem onu koju poznajemo.

Što nam preostaje? Optimizam kao prva i zadnja crta obrane. Optimizam koji se bavi perspektivama a ne činjenicama,  kao što je promišljao Norman Cousins, politički novinar, pisac, profesor i borac za svjetski mir, kao strategija za stvaranje bolje budućnosti, kako je napisao Noam Chomsky, filozof, kognitivni znanstvenik, politički aktivist, pisac i predavač,  kako bi postao način ponašanja,  a ne mindset, kako je to govorio Larry Elder, poznati radijski voditelj.

Kako do toga doći? O tome ćemo u nekim od narednih nastavaka. Ne može se baš sve odmah kupiti klikom i potom dobiti doma brzom dostavom. Do konačnog ili nekog prijelaznog rješenja onog manje lijepog u našem životnom fokusu – moja jednostavna poruka odnosno zamolba glasi: ”Ne privikavajmo se!”

Podijeli članak:

Facebook
Twitter
Reddit
WhatsApp