Elia Pekica Pagon – Svjetski dan slobode medija u vrijeme najveće cenzure


Svjetski je dan slobode medija. Hvala Bogu da postoji i taj dan. Netko se i toga sjetio. Obilježava se svake godine 3. svibnja od 1993. godine kad ga je proglasila Glavna skupština Ujedinjenih naroda. Cilj obilježavanja tog Dana je „podizanje svijesti o velikoj važnosti medijskih sloboda i njezinih temeljnih načela“. Eh, kako to lijepo zvuči, zar ne? Sve je u teoriji uvijek lijepo, a u praksi uvijek nešto drugačije.

Mediji bi trebali doista biti mediji, a ne PR službe onih koji ih plaćaju i angažiraju da šire njihovu propagandu. Sloboda medija u prijevodu bi trebala značiti sloboda donošenja javnosti svih mogućih poruka iz raznih kutova gledišta, a ne samo iz onog kuta iz kojega je službeno propisano promatrati i vidjeti stvarnost. No, svi znamo da suvremeni mainstream mediji nisu ništa drugo nego PR službe vlasti i korporacija. To je jednostavno tako i to više nije tajna.

Ostali mediji koji se oslanjaju jedino i isključivo na podršku svojih čitatelja i slijepo vjeruju u slobodu medijskog izvještavanja, teško mogu preživjeti jer ih cenzori guše na sve moguće načine, a svaki njihov dan na ovom surovom tržištu njihov je novi, mali uspjeh. Tako je i nama. Još smo jedan dan s vama, dragi naši čitatelji i to je uistinu lijep osjećaj. Živimo baš tako – dan po dan, veseleći se svakome od njih.

U posljednje smo vrijeme na svojoj koži kao portal osjetili što znači biti u zubima suvremenih cenzora, podijelivši s cjelokupnom javnošću naša zapažanja. Ono što nismo znali je koliko je ovlasti dano cenzorima. Neviđeno puno. Slušam neki dan Obamu kako opravdava cenzuru, govoreći kako se trebaju znati granice i kako je dobro da se društvene mreže bave cenzuriranjem i ograničavanjem ljudi. Rekao je to na neki svoj uvijek način, ali je rekao da u biti opravdava cenzuru. To mi se nije svidjelo.

Osuđujem svaki govor mržnje, svaku uvredu upućenu nekome, diskriminaciju, rasizam, fašizam bilo koje vrste, naravno. Ali, slobodu izjašnjavanja i iznošenja mišljenja nikada nikome ne bih zabranila, niti ograničavala. Ničije mišljenje ne ugrožava nikoga drugoga. Svi imamo pravo na svoje stavove i argumente. Imamo pravo o svemu imati neko svoje mišljenje. Zašto bismo svi morali misliti isto? To je toliko naporno – biti čovjek ispranog mozga koji je primoran misliti ono što mu sustav naredi da se mora misliti.

Zar ćemo po naša mišljenja svakodnevno odlaziti na vrata sustava i pitati vladajuće – što da o čemu mislimo i što uopće smijemo misliti? Zar su i činjenice postale roba koju ćemo selektivno birati po naputku nekakvih stručnjaka za činjenice? Pa i činjenica je bezbroj, pa se svatko od nas može uhvatiti za one činjenice koje će više odgovarati tezi koju zastupa. Ima činjenica i činjenica i nitko na temelju jednih ne može i neće pobiti one druge. To nam je svima jasno.

Činjenice nisu apsolutna istina. One su roba kojom se trguje i manipulira. Nažalost. A, još je žalosnije što cenzori imaju u svojoj zlatnoj kutiji jedine činjenice koje sustav smatra relevantnima i koje na sve strane plasiraju, dok se sve druge činjenice sustavno zatiru i zauvijek zamračuju u crne kutije zaborava. Presmiješno. Postoje, dakle, receptom cenzora propisane činjenice. Njih ćemo čuti u mainstream medijima i po njih će brojni ljudi odlaziti na vrata sustava kako bi dobili svoju dozu propisane i službene istine.

Svi znamo da ima ljudi koji upravo tako funkcioniraju. Svakodnevno čekaju dnevne režimske vijesti kako bi u sebe usisali službene informacije koje im se nude na tanjuru. Sve što ih zanima je sada tu, to će čuti, usvojiti, zapamtiti i po tome se ravnati. Jako je puno takvih ljudi. Drže se onoga što su čuli od vlasti kao pijanci plotova. Ništa ih drugo ne zanima. Nikakva alternativa. Ne propituju službena izvješća. Ništa neslužbeno neće nikada ući u njih ni pod razno. Nikakva neslužbena informacija koja je možda sto puta točnija i istinitija od one službene koja živi u njima kao jedina istina.

Ali, ima i ljudi koje upravo službene informacije najmanje zanimaju i koje u širokom luku izbjegavaju. Zašto bi ih morale zanimati? Zašto bismo svi bili isti? Ima ljudi koji su puni skepse prema svemu službenom, pa tako i prema službenim izvješćima. Ima ljudi koji stalno propituju stvarnost u kojoj živimo i kojima je znak upitnika nad glavom zaštitni znak i glavni motiv za pronalaženje istine.

Imamo pravo saznati sve što nas zanima. Imamo se pravo pitati što se to događa i zašto se događa to što se događa. Nemojmo da nam itko ikada to pravo oduzme, to pravo da se pitamo. Naša zapažanja imamo pravo podijeliti s javnošću, jedni s drugima. Ne bojmo se to i činiti. To je predivan osjećaj. Tu smo kako bismo zajedno došli do istine. Sloboda mišljenja i izjašnjavanja pruža nam mogućnost kvalitetne i suverene interakcije s drugim ljudima, pruža nam prigodu za razmjenu mišljenja i izgradnju kvalitetnih, parlamentarnih mostova tolerancije među svima nama, našim podnebljima, gradovima, državama…

Sretan nam svima Svjetski dan slobode medija! Živjela sloboda, kakva god ona bila! Sjetimo se ipak da je ona najvažnija sloboda od svih – ona sloboda koja živi u nama, sloboda života, sloboda odlučivanja, sloboda izbora, sloboda trenutka, sloboda kročenja putem svjetlosti nasuprot tami koja nas okružuje… Nemojmo nikada nikome dozvoliti da uguši tu slobodu u nama samima koja svakoga od nas čini – slobodnim čovjekom, oslobođenog svih okova.

Podijeli članak:

Facebook
Twitter
Reddit
WhatsApp