Ivan Pokupec – Je li empatija slabije pobiti?


Nekima, nažalost, treba crtati. I to jednostavnim linijama, ne prekomplicirano. Srećom, drugačije crtati ni ne znam. Pa ajmo…

Za početak, čim ste na istoj strani s ovim čoporom trebali biste se zapitati što tu ne štima. Naime, to su identične face koje su u Zagrebu klečale za američke kriminalce, a vama htjele oduzeti pravo na prosvjed protiv gubitka slobode, egzistencije i prava na zdravstvenu skrb. Iste one face koje su mjesecima zagovarale da vas se zaključa u kuće, demonizirale sudionike Festivala Slobode i tražile da se vašu djecu prisilno bode.

Nadalje, vrijedno je primijetiti da je “krvarenje srca za nesretnu trudnicu” trajalo manje od 24 sata. Već idući dan je stvar podignuta na ideološku razinu “prava” na ubojstvo. Kao i uvijek, koristeći se tuđim nevoljama i teoretskim scenarijima skuhanima u najcrvenijim kutovima njihove mašte, gdje se maloljetnice redovito siluje, a djeca nemaju budućnost vrijednu davanja prilike.

Kakva hrpa bolesnika… I što je najgore, uspjeli su masu uvjeriti u svoje budalaštine, zakrabuljene u empatiju za ženu. Iako je jasno da je ona za njih samo politikantsko sredstvo do cilja. A cilj je zatamaniti potencijalno bolesno dijete. I ono neplanirano. I ono neželjeno. I ono siromašno. Sitno, boležljivo, neplavooko…(nastavi niz)

Nabrojati ću samo neke od tih budalaština:

  1. Slušaj struku!

Jer je tobože apsolutno nemoguće da to dijete vodi vrijedan život na temelju tumačenja slike s ultrazvuka. Struka nikada ne griješi, nikada pogrešno ne dijagnosticira smrt ploda, prenatalne malformacije, bolesti… Naravno, apsolutno si ne možemo dopustiti ni rađanje bolesne djece. Za državu su skupa, za obitelj naporna. Osiromašuju genetski bazen ove velike nacije visokih, jakih, poštenih i plavokosih…

  1. Majčin strah je opravdan razlog za ubojstvo.

Jer što ako će roditi i morati se brinuti za bolesno dijete?? Možda i za dijete koje će umrijeti! Vrlo nepraktično i emocionalno iscrpljujuće… Valjda svaka žena ima pravo ubiti drugo biće ukoliko joj emocije tako nalažu! Ali ne zaboravimo da za ove gore i muškarci mogu biti žene. Znači li to da i ja smijem ubiti nekoga na temelju straha? A na temelju ljutnje? Dosade?

  1. Život nije život dok mi ne odlučimo da jest.

Do kojeg mjeseca ili godine trebam svoju žrtvu riješiti? Deset tjedana? Sedam mjeseci? Deset godina? Kada život postaje vrijedan? Kad se učlani u Možemo ili kada postane piskaralo Hanza Medije?

  1. Eutanazija i eugenika su civilizacijski dosezi.

Možda nitko ne primijeti sličnosti s razmišljanjem malog ljutog čiče s brčićima ili malog ljutog čiče s brčinama… Naime, svaku patnju treba otkloniti. Muka nije prilika za rast duha i duše, već smetnja ostvarenju (socijalističke) utopije u kojoj svi ležimo, a u usta nam padaju jagode sa šlagom. Proizvedenim u hrvatskoj tvornici. U kojoj nitko ne radi jer je rad muka.

  1. Priziv savjesti treba zabraniti!

Svako razmišljanje koje ne ide niz dlaku struci, bila ona partijska, farmaceutska ili medicinska, nije dobrodošlo. Treba nam više onih koji izvršavaju zapovijedi i “samo rade svoj posao”. I onih koji stoje 20 minuta na semaforu u strahu da će izgubiti stipendiju. Nikako više onih koji razmišljaju svojom glavom i prate svoj moralni kompas.

Jer empatija nije spasiti život, pružiti veću podršku roditeljima djece s teškoćama u razvoju i pokazati da kao država i društvo brinemo za slabije. Stati iza mame Mirele i njene obitelji utjehom, ohrabrenjem, blagoslovom, financijskim sredstvima… Empatija je slabije pobiti?

Podijeli članak:

Facebook
Twitter
Reddit
WhatsApp