Sandra Rubić – Ritam snova


Koliko ljudsko srce može biti zatvoreno? Vrata u dušu, koja nemaju kvake ni ključanice. A ni ključa. Ne čuju se otkucaji srca. I sve je mrtvo… Zatvoreno srce je zatrovano. Okruženo trnjem na čijim je vrhovima otrov. Smrtonosni.

Jeste li ikad pokušali otvoriti takvo srce? Nabadajući se na trnje i upijajući taj otrov? Svakim ubodom je umirala ljubav… ona usmjerena na to srce. Otkad su se stvorile pukotine na zidovima oko mog srca, prihvatila sam svjesno svoju empatičnost.

Mogu sjediti pored drugog ljudskog bića i osjećati njegove emocije. Mnogo sam puta uranjala u njih, bez da sebe zaštitim. Naučila sam se zaštiti. Jer svijet je pun boli i ja je više ne želim. Znam samo jedno: ako sam u blizini ljudskog bića kojem je srce zatvoreno, ova divna i samilosna Nebesa me “prenesu” na neko drugo mjesto. Fizički jest sve isto, ali ja sam udaljena tisućama i tisućama svjetlosnih godina od takvog ljudskog bića. Smiluju se Nebesa nad mojom prirodom. Vjerojatno je njima dosta svega.

Meni jest. Upijajući kap po kap otrova s trnja, vjerojatno sam stekla imunitet… U nekoj prošlosti, u tko zna kojem životu, imala sam čast zaspati na nečijim grudima i slušati otkucaje srca kao uspavanku. Ritam života. Ritam radosti. Ritam snova. Mogu biti zahvalna što sam dobila uvid u normalno ljudsko ponašanje i kako otkucava otvoreno srce.

Taj ritam života i jest jedino što stvarno vrijedi… Sve ostalo… nema puno vrijednosti.

Sve ostalo nema snove. I tako se zapravo živi. Kao dijete koje gura ruku u vatru, ne znajuć’ da vatra peče, ali to nauči. Kao ljudsko biće koje pretrpi otrov s trnja, misleć’ da može otvoriti srce, ali shvati da se mora pobrinuti za svoje vlastito…

Nekada davno, ljudi su znali. Znali su tko je brat, a tko je sestra. Znali su točno koje srce kuca u njihovom ritmu. Nije bilo puno praznine i tzv. praktičnosti življenja, a bez duše. Nekada, jako, jako davno, ljudi bi se prepoznali. Iz usta im nisu ispadale laži. Nije bilo trnja, ni otrova. I čuli su šapat duše. Osluškivali ritam života. I ritam snova. Išli su tamo gdje je isti Ritam. Nepogrješivo.

To je bilo jako, jako davno. Možda u vrijeme dok su vile čuvale cvijeće i dok je Bog hodao Zemljom. Dok su još ljudi hodali Zemljom… Koliko ljudsko srce može biti zatvoreno?

Iskreno, više me i nije briga. Možda okrutno od mene. Ali blagotvorno i oslobađajuće. Iscjeljujuće.

U moju blizinu više ne dolazi zatrovano trnje. Kao po nekom uvrnutom i čudesnom zakonu, sve se to trnje udalji. I svi ti ljudi zatvorenog srca nestanu. Rekla bih da je to prava, predivna čarolija… Da, ja još uvijek svoje srce otvaram. I tu otvorenost mjerim svjetlosnim godinama. Udaljenosti ili blizine…

Zapratite nas i na našem Telegram kanalu:  https://t.me/epohaportal

Podijeli članak:

Facebook
Twitter
Reddit
WhatsApp