Boris Johnson bio je posebno nadahnut za vrijeme držanja svoga govora 24. rujna 2019. godine na Općoj skupštini UN-a. Poseban je naglasak tada stavio na digitalno doba i tehnologiju te njezin snažan i neizbježan utjecaj na čovječanstvo i distopijski svijet u kojem živimo samozarobljavajući se, svijet u kojem naše misli, sve i da hoćemo, više ne možemo sakriti o svemoćnog Googlea, tog samozatajnog Velikog Brata koji prati svaki naš korak, klik po klik, dodir po dodir.
Koliko će ovome svijetu pomoći, a koliko odmoći velebna UN-ova Agenda 2030 (globalni sporazum kojim se utvrđuje univerzalni, sveobuhvatni program djelovanja za sve zemlje uključujući njihove nacionalne politike) kojom se diče globalisti, tek ćemo vidjeti. Sve to o čemu pričaju zvuči bajkovito, sva ta njihova obećanja zvuče kao utopija s aspekta distopijske realnosti u kojoj živimo.
Dakle, UN, ponašajući se kao vlada jedne jedinstvene države budućnosti obećava nam svijet iz bajke: iskorjenjivanje siromaštva i gladi, osiguravanje zdravog života za sve ljude i generacije, blagostanje svih generacija, uključivo i kvalitetno obrazovanje, mogućnost cjeloživotnog učenja, rodnu ravnopravnost, pitku vodu za sve ljude, pristup pouzdanoj, održivoj i suvremenoj energiji po pristupačnim cijenama za sve, uključiv i održiv gospodarski rast, punu zaposlenost i dostojanstven rad za sve, izgradnju prilagodljive infrastrukture, uključivu i održivu industrijalizaciju i poticanje inovativnosti, smanjenje nejednakosti unutar i između država, uključive, prilagodljive, održive i nadasve sigurne gradove i naselja, održive oblike potrošnje i proizvodnje, poduzimanje hitnih akcija u borbi protiv klimatskih promjena i njihovih posljedica, očuvanje i održivo korištenje oceana, mora i morskih resursa za održiv razvoj, zaštitu, uspostavu i promociju održivog korištenja kopnenih ekosustava, održivo upravljanje šumama, suzbijanje dezertifikacije, zaustavljanje degradacije tla te sprječavanje uništavanja biološke raznolikosti, izgradnju miroljubivog i uključivog društva za održivi razvoj, osiguravanje pristupa pravdi za sve i izgradnju učinkovitih, odgovornih i uključivih institucija na svim razinama te jačanje načina provedbe globalnog partnerstva za održivi razvoj. Pročitajmo još jednom sva ta obećanja i nemojmo im slijepo vjerovati. To je čisti marketing. Iluzija sreće. Sve to zvuči fantastično i kada bi uistinu tako i bilo, kada bi sve to bila istina, na pomolu bi bio jedan bolji svijet, ravnopravan i jednako dostupan i otvoren svim ljudima koji u njemu žive. No, svi znamo da su sve to samo bajke koje nam pričaju za laku noć… Znamo u kakvom svijetu živimo i tko upravlja njime. Pričaju nam utopijske priče, a nude nam život u distopiji.
Priznajmo, svijet u kojem živimo doista svakim danom sve više podsjeća na distopijske romane, poput znanstveno-fantastičnog romana „Mi“ Jevgenija Zamjatina (1924.). Radnja ovog distopijskog romana koji je inače imao veliki utjecaj na Aldousa Huxleyja (Vrli novi svijet) i Georgea Orwella (1984.). odvija se u dalekoj budućnosti, u kojoj cijelo čovječanstvo živi u jednoj državi na ogromnom području ograđenom od prirode tzv. „Zelenim zidom“, a tom jedinstvenom državom vlada vođa zvan Dobrotvor. Staklena kupola pod kojom egzistira ovaj izopačeni svijet regulira sve, pa čak i meteorološke prilike. Ljudi su primorani nositi uniforme, žive u strogo kontroliranim uvjetima i po diktiranim pravilima te se prozivaju i jedni druge zovu po brojevima, a žive u staklenim kućama gdje su stalno pod nadzorom dežurnih stražara. Stakleni su zidovi tu kako bi ih nadzornici mogli lakše nadzirati. Kruh je potpuna nepoznanica, a umjesto njega konzumira se umjetna hrana. Uspostavljen je kult ličnosti velikog vođe zvanog Dobrotvor kojemu se svi moraju bespogovorno pokoravati. Jedini privatni trenuci na koje ljudi imaju pravo su oni tijekom noći ili tijekom spolnog odnosa kada im je dozvoljeno navući zavjese.
Uspostavljena je strahovlada i potpuna kontrola čovječanstva bez prava na pobunu. Djecu, podrazumijeva se – odgaja sustav. Sve je unaprijed isplanirano, isprogramirano i nitko ne smije odstupati od tog rasporeda aktivnosti građana. Sve aktivnosti stanovnika određuje tablica, od termina kada se stanovnici moraju buditi, otići na posao, šetati, pa čak i kada moraju spolno općiti, a svi pobunjenici bivaju proglašeni otpadnicima i javno osramoćeni i smaknuti. U takvom bolesnom i uniformiranom društvu jednoumlje je imperativ, pa se svatko tko se usudi misliti nešto drugačije od propisanog smatra sumnjivim i riskira da bude prokazan i smaknut. Obilježava se ‘Dan Jednoglasnosti’ kada se Dobrotvor pojavljuje pred poslušnim mnoštvom i kada ga se jednoglasno izabire za nastavak njegove vladavine. Za vrijeme jednog takvog Dana Jednoglasnosti tisuću ljudi usuđuje se dići ruke protiv nastavka vladanja Dobrotvora, što rezultira kaosom.
Ne spominjem uzalud ovaj pomalo zaboravljeni distopijski roman koji mnogi ljudi uopće nisu čitali, jer su Orwell i Huxley preuzeli primat izvorniku. No, eto, došao je i taj dan kada nam sve ovo o čemu je Zamjatin davno pisao može zvučati jako poznato, jer danas živimo u distopiji digitalne diktature koja se iz dana u dan sve više intenzivira i čiji pritisak sve više osjećamo na svojoj koži.
Boris Johnson, govoreći o tehnologiji i njezinu utjecaju na naš svakodnevni život, čas djeluje kao da istu kritizira, a čas kao da uživa u činjenici da ćemo biti nadzirani i ugnjetavani od strane iste. Čas djeluje zabrinuto zbog tako velikog upliva tehnologije u naš život, čas djeluje ushićeno zbog činjenice što će ta ista tehnologija pomoći „gluhima da proslušaju i slijepima da progledaju“, što njegov govor i čini kontroverznim. Svi znamo da tehnologija i te kako može pomoći čovječanstvu ukoliko se nađe u pravim rukama, no – u krivim rukama ta ista tehnologija može razoriti čovječanstvo i svijet u kojem živimo. Smatram da je dobro prisjetiti se upravo tog Johnsonova govora koji sve više odjekuje u javnosti, kako vrijeme prolazi…
Evo važnijih dijelova spomenutog Johnsonova govora iz 2019. godine u kojem je otkrio možda i više nego što je htio – o tom vrlom novom digitalnom svijetu koji dolazi, odnosno koji je već stigao:
„Gospodine Predsjedniče, Vaše Ekselencije, dame i gospodo, vjerna publiko u ovaj kasni noćni sat.
Uobičajeno je da britanski premijer dođe u ove Ujedinjene narode i obeća da će unaprijediti naše vrijednosti i braniti naša pravila, pravila mirnog svijeta. Nitko više ne može ignorirati silu koja se rodila da promijeni i preoblikuje budućnost svakog člana ovog skupa. Ovakvo što nije viđeno nikada do sada u povijesti.
Kad razmišljam o velikim znanstvenim revolucijama prošlosti – tiska, parnog stroja, zrakoplovstva, atomskog doba – mislim na nove alate koje smo stekli, ali nad kojima smo mi – ljudska rasa – imali prednost, koje smo kontrolirali. To nije nužno slučaj u digitalnom dobu. U digitalnom dobu možete kriti tajne od svojih prijatelja, svojih roditelja, djece, vašeg doktora, čak i od vašeg osobnog trenera, ali doista je potreban napor kako biste svoje misli sakrili od Google-a, a ako je to istina danas, u budućnosti se možda nećete imati gdje sakriti.
Pametni gradovi bit će prepuni senzora koji će svi biti povezani (umreženi) „internetom stvari“, stupovima koji nevidljivo komuniciraju s rasvjetnim stupovima, tako da uvijek postoji parkirno mjesto za vaš električni automobil, tako da nijedna kanta ne ostane neispražnjena, nijedna ulica neočišćena, a urbana sredina je antiseptička poput züriške ljekarne. A ova tehnologija također će se moći koristiti za držanje svakog građanina pod 24-satnim nadzorom.
Buduća Aleksa će se samo praviti da od vas prima naredbe, ali ova će Aleksa zapravo nadzirati vas tako što će brbljati svojim jezikom, a zapravo će vas pratiti u korak. U budućnosti će povezanost glasom (audio nadzor) biti u svakoj sobi i u svakom objektu oko vas. Vaš će madrac nadzirati vaše noćne more, a vaš frižider će od vas tražiti da stavite još sira u njega, vaša ulazna vrata će se sama otvarati kada im budete prilazili, kao tihi batler koji ih otvara, vaš pametni mjerač struje će odašiljati podatke o jeftinijoj struji koju koristite i pratiti sve vaše navike i to u najsitnije detalje, kao da imate ugrađene čipove koji će sve podatke o vama slati u veliki oblak podataka koji će se sve opresivnije nadvijati nad ljudskom vrstom kao ogroman, taman grmljavinski oblak koji samo čeka trenutak da pukne (od silnih podataka) i nad kojim mi nećemo imati nikakvu kontrolu. Nećemo imati kontrolu nad time kako će se i kada te oborine dogoditi. Nećemo imati nikakvu kontrolu u vezi toga kako će se i kome ti podaci prosljeđivati, kao što nemamo ni danas, dok mi tipkamo po svojim telefonima i tabletima, kao što vidim da neki od vas rade i sada.
Tipkajući po našim telefonima, ne samo da ostavljamo svoj trag u eteru, poput neizbrisive prašine, već i mi sami time postajemo resurs, klik po klik, dodir po dodir. I uopće nemamo uvid u to tko odlučuje o tim podacima, odnosno tko i kako koristi te podatke. Možemo li doista algoritmima povjeriti naše živote i nade? Da li će strojevi i samo strojevi odlučivati o tome možemo li podići kredit ili osiguranje, ili koju operaciju trebamo obaviti, ili koje lijekove i terapije trebamo primiti?
Da li smo osuđeni na hladnu i bezdušnu budućnost u kojoj će nam kompjuter reći DA ili NE, mračnom odlučnošću imperatora u gladijatorskoj areni? Kako ćemo pregovarati s algoritmom, kako ćemo ga u bilo što uvjeriti ili kako ćemo znati da on može ispravno procijeniti sve okolnosti, kako ćemo znati da strojevi nisu tendenciozno i podmuklo programirani da nas naprave budalama ili čak da nas prevare?
Isti programi, platforme, također bi mogli biti dizajnirani za cenzuru svakog razgovora u stvarnom vremenu, s automatskim brisanjem uvredljivih riječi, što se u nekim zemljama i danas događa.
Digitalni autoritarizam, nažalost, nije stvar distopijske fantazije, već stvarnosti u nastajanju.
Razlog zašto danas držim ovaj govor je taj što je Ujedinjeno Kraljevstvo jedan od svjetskih tehnoloških lidera – i vjerujem da su vlade jednostavno zatečene nesvjesnim nenamjernim posljedicama interneta koji predstavlja znanstveno otkriće koje je dalekosežnije u svom svakodnevnom psihološkom utjecaju od bilo kojeg drugog izuma nakon Gutenberga, a kad samo uzmete u obzir koliko je vremena trebalo da knjige dođu u široki optjecaj.
Dolazak interneta daleko je veći od tiska. Veći je od atomskog doba. Ali, to je nešto poput nuklearne energije po tome što može donijeti i dobro i štetu. Nove su tehnologije tu, a mi naprežemo oči pokušavajući shvatiti jesu li one dobre ili loše, jesu li nam prijatelji ili neprijatelji? Jesu li pred nama korisni roboti za pranje i brigu o starijoj populaciji ili terminatori ružičastih očiju poslani iz budućnosti da ubiju ljudsku rasu?
Hoće li nam nanotehnologija pomoći da pobijedimo bolesti ili će se nano roboti reproducirati u nama? Došlo je do revolucije u medicini jer su sada nano roboti veličine djelića naših crvenih krvnih zrnaca, sposobni da plivaju kroz naše tijelo, ulog je to da idemo u jedan Orwellov svijet koji je dizajniran za cenzuru, ugnjetavanje i kontrolu. Kako smo dizajnirali ove tehnologije koje su zaslužne za sve te znanstvene inovacije i kako će njihova uporabna vrijednost utjecati na oblikovanje budućnosti i ljudske vrste, to ćemo tek vidjeti. I upravo je to poanta mog obraćanja vama večeras, dragi prijatelji.“
Nakon svega, upitajmo se još jednom – želimo li uistinu živjeti u staklenom dehumaniziranom svijetu u kojem će duša biti dijagnoza i u kojem će sreća smjeti biti samo ono što sustav kaže da je sreća, kao u Zamjatinovu romanu?
Izvor: www.gov.uk
